U ona stara dobra analogna vremena prije kompjutora, svi su klinci, čak i oni beznadno kilavi poput potpisnika ovih redaka, igrali nogomet. Mi koji smo rasli u neposrednom susjedstvu Staroga placa, mogli smo birati između uredno održavanih travnjaka u Parku Emanuela Vidovića i igrališta u sklopu Sjemenišne gimnazije i Bogoslovnog fakulteta. Tada su parkovi imali čuvare, a ovaj naš u prethodnom je životu bio, valjda, kapo konclogora, pa nam je s velikim zadovoljstvom istezao uši i dijelio triske čim bi nas opazio kako razdragani trčimo za mantel buvelon.
Zato smo radije birali betonsko igralište s dvije prave branke, koje smo od milja zvali Popovo. Tamo nam nitko nije prijetio batinama, osjećali smo se dobrodošli, samo je trebalo pridržavati se kućnoga reda i ne skidati majice...