Djelatnik Hitne progovorio o užasu u Kninu: Scene nam ostaju u glavi, ma koliko bili jaki. Nazvala ih je samo sestra...

Facebook stranica Hitna uživo 194 nedavno je postala platforma za iskreno svjedočanstvo Zvonimira Vulića Valentića, dugogodišnjeg djelatnika hitne medicinske pomoći (HMP), o psihološkim posljedicama suočavanja s tragedijama. Njegove riječi snažno odjekuju, ukazujući na zanemarivanje hitnjaka, kako od strane društva, tako i institucija.

"Poslije svake intervencije gdje se spašavaju ljudski životi, heroji su vatrogasci, HGSS, policija, a mi hitnjaci, koji jedini u opisu svog posla imamo spašavanje ljudskih života, mi smo, da oprostiš, nebitni u toj priči. Pomalo mi to smeta jer nama je svaki dan ružan – poginuli, umrli, padovi, reanimacije, spašavanje djece", započeo je svoju objavu Vulić Valentić, ističući kako njihova svakodnevica nosi neizbrisive tragove.

"Scene ostaju u glavi, ma koliko bili jaki"

"Svaki dan nešto jako ružno, što nije normalno, i mi to moramo gutati. I sve nam te ružne scene negdje ostaju u našoj glavi, ma koliko mi bili jaki. Mozak pamti, htjeli mi to ili ne," napisao je, osvrnuvši se na nedavni incident u Kninu, gdje su njegove kolege bile svjedoci strašnih prizora.

Kako kaže, reakcija sustava na njihov rad često izostaje: "Moje kolege koji su bili na ovoj tragediji u Kninu samo je nazvala glavna sestra i pitala kako su. Nitko drugi, čak ni iz Uprave Zavoda." Posebno ga boli usporedba s drugim službama: "Vatrogasci i HGSS zasluženo dobiju priznanja, ali mi, koji te prizore gledamo svaki dan, kao da ne postojimo."

Bez beneficija i psihološke podrške

Osim što HMP djelatnici nemaju beneficirani radni staž, sustav im ne osigurava ni osnovnu psihološku pomoć. "A krvi je bilo do koljena i scene su bile strašne. Kao da smo psi," navodi Valentić, kritizirajući institucije koje bi trebale brinuti o njihovom mentalnom zdravlju. "U Zavodima ne postoji ni psihološka pomoć za ljude koji svakodnevno svjedoče takvim scenama."

Valentić ističe da nije riječ o zanemarivanju važnosti drugih službi, već o nedostatku priznanja za HMP djelatnike: "Vatrogasci i HGSS rijetko viđaju takve prizore, dok su oni nama svakodnevica. Nakon svega, pitam se što smo mi hitnjaci, jesmo li od čelika ili ljudi od krvi i mesa?"

Vrijeme za promjene

Valentić zaključuje apelom za javnu raspravu o statusu i uvjetima rada HMP djelatnika. "Mi ‘samo‘ spašavamo živote. Po meni je to nešto najbitnije na svijetu, ali očito da to nitko ne cijeni. Vrijeme je da se ovo pitanje ponovno postavi u medijima."

Njegove riječi odražavaju ne samo potrebu za priznanjem, već i za sustavnom podrškom onima koji svakodnevno spašavaju živote, često iz sjene. Hoće li društvo konačno čuti poziv u pomoć ovih tihih heroja?