Lovci pušku zamijenili alatom za gradnju pojilišta i hranilišta za divljač

Čovjek je svojim djelatnostima tijekom 20. stoljeća značajno narušio kvalitetu staništa. Od izravne štete radi urbanizacije koja katkad dovodi do potpunoga gubitka staništa, najznačajnije promjene koje su se dogodile odnose se na promjenu načina korištenja poljoprivrednog zemljišta.

U prošlosti naša dalmatinska lovišta krasio je mozaik različitih poljoprivrednih kultura koje su nastale kao posljedica ekstenzivnog načina poljoprivredne proizvodnje, dok je danas dominantan intenzivan način te iste proizvodnje, uz prisutan tzv. "bijeg od sela" koji dovodi do degradacije ili zarastanja u šikare najvećeg dijela površina u našim lovištima. Sve zajedno rezultira nedostatkom zaklona za divljač, padom kvalitete hrane i bioraznolikosti, gubitkom površina za reprodukciju, te povećanim stradavanjem divljači od predatora i poljoprivredne mehanizacije osobito u vrijeme reprodukcije.

Sve gore navedeno dovodi nas do spoznaje da opstanak naših staništa i divljači u najvećoj mjeri ovisi upravo o kvalitetnom trajnom i održivom gospodarenju, dakle ovisi o radu lovačkih društava, posebno uzimajući u obzir brojnost članica saveza, te ukupan broj lovaca i svih obveza na zaštiti divljači koje na sebe preuzimaju, te koje su čak zakonski dužni poduzimati. Uzgoj divljači u ovakvim narušenim uvjetima predstavlja velik izazov, posebno kad je riječ o jarebici kamenjarki, trčki ili zecu koje su glavne gospodarske vrste sitne divljači u Dalmaciji, te koje su najosjetljivije.

Nakon završetka većine lovnih aktivnosti te početkom proljeća lovačka društva kreću s intenzivnim radovima koje imaju za cilj poboljšanje kvalitete i uvjeta za uzgoj i zaštitu divljači. Ovakve mjere u ovom razdoblju predstavljaju temelj lovnoga gospodarenja jer dolaze na početku vegetativnog razdoblja, odnosno u razdoblju kad je u tijeku reproduktivno razdoblje za većinu divljih životinja. Takve lovnogospodarske mjere prvenstveno se odnose na očuvanje prirodnih remiza, sadnju umjetnih jednogodišnjih i višegodišnjih remiza. Pod pojmom prirodne remize podrazumijevaju se grmovi, živice, žive međe, obrasle obale rijeka, potoka i kanala, vjetrobranski pojasevi, te zapuštene poljoprivredne površine i sl. Takve površine potrebno je spriječiti da prerastu, odnosno uđu u neželjenu sukcesiju.

– Pod sadnjom umjetnih remiza podrazumijevamo sjetvu poljoprivrednih kultura. Jednogodišnje remize zbog svog sastava biljnih vrsta zahtijevaju obnovu svake godine za razliku od onih višegodišnjih. Podizanjem dovoljnog broja na kvalitetnim zemljištima i primjerene površine u lovištu, znatno podižemo hranidbeni potencijal lovišta, te divljač ima zaklon i sigurno mjesto za reprodukciju, u konačnici i dovoljno hrane u određenom razdoblju – tvrdi Mate Budimir, tajnik Lovačkog saveza (LS) Splitsko-dalmatinske županije, posebno ističući važnost provedbe ovakvih mjera prvenstveno radi divljači i biološke ravnoteže, odnosno međusobno uravnoteženih odnosa i utjecaja živih bića među sobom i njihovim staništem.

Radovi koji se odnose na održavanje svih dosadašnjih dotrajalih lovnotehničkih i lovnogospodarskih objekata u lovištu te na izgradnju novih, uglavnom se vežu na održavanje i izgradnju hranilišta za krupnu i sitnu divljač prema potrebi, odnosno prema vrstama divljači i prema lovnoproduktivnim površinama na kojima ista obitava.

– Ništa manje bitna su pojilišta, odnosno njihovo održavanje i izgradnja novih uz održavanje različitih tradicionalnih prirodnih izvora u lovištu, kao što su bare, lokve, kanali, riječni rukavci i ostalo. Ovim postupcima divljači osiguravamo dovoljnu količinu vode u lovištu, što je od presudnog značaja u ljetnom razdoblju, pogotovo u dijelu naših lovišta u Dalmatinskoj zagori kojima nedostaje dovoljan broj prirodnih izvora vode.

Jednako tako prema potrebi i izgradnja novih i održavanje starih lovačkih čeka i osmatračnica u lovištu, koje su što zbog starosti, što zbog uporabe u lovnim aktivnostima ostale oštećene. Pa do izgradnje i održavanja svih pomoćnih i ostalih objekata, kao što su različiti prijelazi, mostovi, ograde, lovne staze, putovi i slično… – dodaje Budimir.

Osim hranidbe divljači, u lovištu je neophodno provoditi i zimsku prehranu životinjskog fonda. S obzirom na godišnja doba divljač najviše hrane pronalazi u tijeku vegetativnog razdoblja, dok najmanje hrane pronalazi u zimskom razdoblju. Za vrijeme oštrih zima kod sitne divljači mogući su i tzv. zimski gubici koji mogu dosegnuti čak i do 50 posto populacije. Posebno su opasna razdoblja s visokim snijegom i dugotrajnom pokoricom, te je u tom razdoblju neophodno obavljati zimsku prehranu na točno određen način.

Tim i takvim načinom gospodarenja divljač jače prezimljava, otpornija je na vremenske uvjete i ne migrira iz lovišta. Stoga je zimska prehrana važna i kako bi divljač u što boljoj kondiciji ušla u iduću reproduktivnu sezonu i dala što bolji prirast.

Sav taj rad, promicanje i primjena poljoprivredne i šumarske prakse koja povoljno utječe na kvalitetu staništa, potrebno je provoditi na ekološki prihvatljiv način, uz što manju uporabu otrova kao što su pesticidi, rodenticidi i ostali…

– Gospodarenje divljači u našim lovištima podrazumijeva tri najvažnija elementa. A to su, poboljšanje kvalitete staništa, kontrola brojnosti grabežljivaca i kontinuirani monitoring populacije. Sve gore navedene mjere opisuju obvezne mjere, koje se tiču uzgoja, zaštite divljači da bi kasnije istu mogli odstreljivati i koristiti u smislu divljačine i trofeja.

Dakako biljni i životinjski svijet su ograničeni, ne možemo ih crpiti beskonačno, a da im pritom ništa ne uzvratimo. Kroz čitavu povijest čovjek lovac od pamtivijeka je koristio prirodne darove i bio je prvi koji se o njoj brinuo. Bez takvog razmišljanja i djelovanja ne bi bilo sveukupnog napretka – zaključio je Mate Budimir.