Tehnologija koja sve više preuzima svijet, oko "Velikog brata” koje zaviruje u svaki kutak našeg života, pandemije, otuđenje od bližnjih... Zvuči kao stvarnost u kojoj već živimo, ali to su ujedno i teme "Black Mirrora”, serije koja je prije nekoliko godina izgledala malo „nategnuto”, ali čije epizode danas izgledaju gotovo kao dokumentarci iz bliske budućnosti.
Radi se o jednoj od najboljih i najkompleksnijih serija ikada snimljenih, koja iz epizode u epizodu zadivljuje svojom originalnošću, maštovitošću i kvalitetom te koja nas upoznaje s morbidnošću ljudskog uma i posljedicama smjera u kojem društvo očigledno ide. Svaka epizoda funkcionira zasebno, ali svima je zajedničko istraživanje ljudskih osobina i društva u cjelini te poigravanje s razumom i osjećajima nas ispred malih ekrana.
Tvorac serije, Charlie Brooker, inspiraciju za „Black Mirror” pronašao je u „Twilight Zone-u”, u kojoj se njen kreator Rod Serling također koristio aktualnim temama i problemima u svijetu kako binjegova serija ujedno bila i komentar društva.O svom pristupu kod kreiranja serije, Brooker je jednom rekao: "Ako je tehnologija droga, a zaista se čini kao da jest, koje su onda njene nuspojave?". To područje između oduševljenja i neugode je ono gdje se „Black Mirror” događa.
Sjajna glumačka postava, koja se od treće sezone proširila i na američki kadar, a ne više samo na britanski, djeluje neprepoznatljivo u odnosu na svoje prijašnje uloge i poništava onaj poznati efekt da su vam stvari koje gledate manje jezive, morbidne ili potresne samo zato što uloge igraju poznatiglumci na koje ste se naviknuli, i zbog čega vam se radnja čini manje stvarna.
Tako primjerice najbolje ocijenjena epizoda serije, „White Christmas”, koja je objavljena kao samostalni božićni specijal, odiše stravom i užasom koji dopiru do najzabačenijih kutaka vaše svijesti o stvarnosti i postojanosti prostora i vremena, bez obzira na to što je u glavnoj ulozi simpatični Jon Hamm.
Posebno je potresna, ali istovremeno i stilistički sjajno ostvarena, druga epizoda prve sezone u kojojglavnu ulogu igra odlični Daniel Kaluuya. U njoj promatramo svijet u kojem ljudi žive kao hrčci, zatvoreni u svojim ćelijama, zarađujući „kredite” tako što voze sobni bicikl ili ako gledaju reklame na zidovima kojima je obložena prostorija u kojoj borave, dok im se zabava svodi na gledanje reality showova u kojima oni koji skupe dovoljno „kredita” za prijavu pokazuju svoje talente.
Glavni lik Bing jednog dana upozna djevojku koja lijepo pjeva, ali koja nema dovoljno „kredita” za prijavu u reality show. Bing se odluči dodatno pomučiti pedalirajući i plati svojoj simpatiji ulaznicu. Kada Abi dođe u show, stručni žiri biva oduševljen njenim glasovnim sposobnostima, ali joj jedan član žirija poruči da je ona više stvorena za pornografiju. Abi tu ponudu nevoljko prihvati, želeći pobjeći od života u skučenim ćelijama, a Bing je zatim mora svaki dan gledati na reklamama koje mu iskaču pred očima. Stoga se odluči ponovno pomučiti i sam doći u show, a tamo održi inspirativni govor i zaprijeti samoubojstvom. Kraj vam neću otkriti, ali ću vam reći da vas ostavi emocionalno praznim i da malčice izgubite vjeru u čovječanstvo.
Gubljenje vjere u čovječanstvo zapravo je posljedica gotovo svake epizode, bile one u manjoj ili većoj mjeri zamislive. No „Black Mirror” nudi i dvije osvježavajuće pozitivne epizode, koje su spektakularno dobro napravljene i koje većina ljubitelja serije i kritičara svrstava u sam vrh po kvaliteti.
Možda je u pitanju efekt koji je dodatno pojačan svim onim „crnilom” kojem svjedočimo prije i poslije njih, ali „San Junipero” i „Hang the DJ” su dvije sjajne priče o ljubavi koja ne poznajegranice, napravljene na originalan, moderan i avangardan način. Toliko su kvalitetne da, čak i ako ne namjeravate gledati „Black Mirror” zbog toga što niste ljubitelji tematike, ili jednostavno ne želite gledati nešto što će vas još više deprimirati u ovim ionako depresivnim vremenima, ove epizode možete pogledati kao samostalna ostvarenja.
„Black Mirror” je završio s petom sezonom koja se sastoji od tri epizode i koja je ogroman korak natrag po pitanju kvalitete. Koncept „Smithereensa” je već toliko puta viđen da se slobodno već može nazvati klišejem, dok je pomalo bizarna epizoda „Rachel, Jack and Ashley Too” zanimljiva samo zbog neobične premise i dojma da je uloga Miley Cyrus njen pokušaj da podijeli sa svijetom svu tjeskobu koju u sebi nosi zbog onoga što njeni bližnji i oni koji joj vode karijeru od nje očekuju.
No zato epizoda „Striking Vipers” donosi nikada do sada obrađeno pitanje morala, emocionalnog doživljaja svojih bližnjih i identiteta, a postavlja ih na nadasve neobičan način. I upravo to jest najveća kvaliteta serije. Neke epizode su bolje, neke lošije, u nekima je radnja bolje razrađena, a u drugima je naglasak na stilu i realizaciji osnovne ideje, dok je dubina sporedna. Temesu ponekad laganije i služe kao svojevrsno upozorenje što nas čeka u budućnosti, dok su ponekad one duboko morbidne, tragične i teško probavljive. Ali ono što je prisutno u gotovo svim epizodamaje originalnost ideje i njenog ostvarenja.
Što se tiče samog naziva, on predstavlja male crne ekrane koji su svuda oko nas – televizije, kompjutori, mobiteli, tableti... Svatko od nas posjeduje nekoliko tehnoloških sprava i spravica, a kada se one ugase, ostaje nam crni reflektivni ekran u kojem možemo vidjeti sebe, a ako je u tom trenutku kraj nas netko od naših bližnjih, i njih također. Njih, koje sve manje gledamo, jer smo sve više zaokupljeni buljenjem u raznorazne ekrane koji su nam postali dio svakodnevice, jer posao, razonoda, kupovina i svi ostali aspekti naše svakodnevice danas su postali nezamislivi bez tih ekrana.
U moru svakakvih reality showova, emisija, serija, online shopova i ostalih stvari koje nam skreću pažnju s onoga što je važno i zbog čega se svijet sve više okreće individualizmu u kojem se čovjek mjeri prema onome čime se bavi, koliko je moćan i koliko novca ima, a ne kakav je kao osoba, „Black Mirror” se ističe kao svojevrsni znak upozorenja i priprema nas na situacije koje nas vrlo vjerojatno čekaju već za našeg života, a koje će nam predstavljati još veći izazov od svijeta u kojem danas živimo.