StoryEditor
Više od sportasramotni šampion

Priča o problematičnom genijalcu koji je, iako je sam bio Židov, negirao holokaust, idealizirao Hitera i slavio terorizam

31. siječnja 2021. - 21:06

Povijest sporta vidjela je mnogo genijalaca, zbog brojnih se sportaša tražila karta više, a neki su svojom igrom plijenili pažnju do te mjere da gledatelji nisu pitali za cijenu ulaznice ili prijenosa da bi na djelu vidjeli svoje junake.

Istovremeno, svjedočila je povijest i mnogim usponima i padovima velikih sportaša. Oni koji su u jednom trenutku bili na samom vrhu, već su sutra mogli završiti valjajući se u blatu s najgorim ološem.

Čovjek o kojem ćemo pisati danas jedan je od najvećih genijalaca u povijesti općenito, a opet toliko kontroverzan da će ga zapravo malo tko pamtiti po sportskim uspjesima.

Robert James Fischer, kojeg će svijet upoznati, a povijest zapamtiti kao Bobbyja, rodio se 9. rujna 1943. godine u Chicagu. No da dođemo do prvih nedoumica i kontroverzi u njegovom životu morat ćemo se vratiti u vrijeme prije njegovog rođenja.

Obiteljska povijest

Njegova majka Regina Wender Fischer bila je dijete poljskih Židova, rođena u Švicarskoj, a djetinjstvo je provela u St. Louisu. Nakon završetka fakulteta otputovala je u Njemačku posjetiti svoga brata, a tamo upoznaje kasnijeg dobitnika Nobelove nagrade Hermanna Josepha Mullera koji ju nagovara da otputuje u Moskvu i počne studirati medicinu.

Rečeno-učinjeno. Regina odlazi u Moskvu i tamo upoznaje Hans-Gerhardta Fischera, njemačkog biofizičara za kojeg se udaje 1933. godine. S njim dobiva kćer Joan, ženu koju će povijest zapamtiti kao Joan Targ, pionirku kompjuterske pismenosti. Joan će dijelom biti i zaslužna za kasnije uspjehe svoga brata jer će mu upravo ona kupiti prvu šahovsku ploču. No, odlutali smo previše, vratimo se na malenog Bobbyja koji će se roditi u Sjedinjenim Američkim Državama nakon što mu majka najprije napusti Rusiju zahvaćenu antisemitizmom, a potom i Francusku kojoj je prijetila invazija Njemačke, države koju je to zlo okupiralo u, do tada, neviđenim razmjerima.

Regina i Hans-Gerhardt razišli su se još u Moskvi, razvod su službeno okončali tek koncem Drugog svjetskog rata. Dakle, posve je jasno da otac Bobbyja Fischera nije mogao biti čovjek čije je prezime nosio cijeloga života. Pa tko je onda bio njegov biološki otac? Kasniji dokazi i spisi koji su ugledali svjetlo dana kao vjerojatnog oca jednog od najboljih šahista svih vremena ističu Paula Nemenyija, mađarskog matematičara i fizičara židovskog porijekla koji je Fischerovoj majci financijski pomagao sve do svoje smrti 1952. godine.

A Bobbyju i majci pomoć je, vjerujte, bila jako potrebna. Kada je rodila Bobbyja, Regina je bila beskućnica i budućnost nje i njezinih dvoje male djece nije izgledala nimalo blistavo. Ipak, mlada se majka nekako snašla i ubrzo pronašla stan u kojem su mogli živjeti, a stvaranje povijesti krenulo je 1949. godine. Tek što je napunio šest godina, u ožujku 1949. godine, sestra Joan kupila je šahovski set i njih su dvoje, čitajući upute naučili pravila i počeli igrati šah. Joan je vrlo brzo izgubila interes za igru s bratom koji ju je stalno pobjeđivao, a majka zbog posla nije imala dovoljno vremena da igra svaki put kada se Bobbyju igralo. U takvim je trenucima morao biti kreativan pa bi najčešće igrao sam protiv sebe, stvarajući problemske situacije i tražeći rješenje za iste.

Ulazak u svijet šaha

Njegovu je majku činjenica da se igra sam sa sobom i da nema nikakvog društva jako brinula pa je lokalnim novinama odlučila poslati pismo u kojem je tražila dječake Bobbyjevih godina koji su s njim dijelili ljubav prema šahu. U novinama nisu znali što učiniti s tim pismom, u koju ga kategoriju svrstati, pa ga na kraju nisu ni objavili, ali su ga poslali Hermannu Helmsu, čelnom čovjeku američkog šaha koji je obavijestio Bobbyjevu majku da će šahovski majstor Max Pavey igrati simultanku protiv desetaka protivnika 17. siječnja 1951. godine. Regina je Bobbyja odvela na natjecanje, a mali je genijalac pružio najbolji otpor od svih prisutnih i nakon velike borbe ipak izgubio.

No njegova je sjajna partija izazvala veliku pozornost, među ostalima i onu Carminea Nigroa, predsjednika šahovskog kluba u Brooklynu gdje se simultanka i održala i gdje je sada Fischer živio s majkom i sestrom. Odlučio je Fischera pozvati u klub i učiti ga šahu. Prema Fischerovim riječima upravo je to bilo ključno za njegovu odluku da se ozbiljno posveti šahu.

- Gospodin Nigro vjerojatno nije bio najbolji šahist na svijetu, ali je bio odličan učitelj. Upoznavanje njega bilo je ključno za moju odluku da se bavim šahom, rekao je Fischer godinama poslije.

Da je Fischer nevjerojatan šahovski talent i izuzetno inteligentan dječak bilo je vidljivo od samog početka. Već s osam godina pobjeđivao je profesionalne odrasle šahiste, ali ono što će tek uslijediti nitko nije mogao predvidjeti.

image
Fischer i Tihran Petrossian u Buenos Airesu 1971.
Arhiva/AFP

Napunivši 13 godina, stekao je pravo natjecati se na juniorskom prvenstvu Sjedinjenih Američkih Država. Stigao je na prvenstvo i 8 i pol od mogućih 10 bodova osvojio ga. Postao je s 13 godina najmlađi juniorski prvak SAD-a, a ubrzo se odlučio okušati i na seniorskim natjecanjima protiv najboljih šahista svoje zemlje. Nije krenulo najbolje, bilo je tu i lošijih rezultata, ali je i na natjecanjima na kojima nije ostvarivao najbolje rezultate impresionirao svijet. Na jednom je turniru tako izveo do tada neviđen potez i zavrijedio da jedan od najpoznatijih časopisa o šahu tu partiju nazovem 'partijom stoljeća'. Oduševljenje 13-godišnjakom širilo se poput požara, a da je sva pompa bila opravdana pokazat će se vrlo brzo. Jer kada je bilo najpotrebnije, Fischer je bio najbolji.

Najmlađi prvak u povijesti SAD-a

Zbog sjajnih rezultata na turnirima i trijumfa na juniorskom prvenstvu pozvan je na seniorsko prvenstvo. Na njemu su sudjelovali višestruki prvaci SAD-a, svjetski juniorski prvak i brojni drugi šahisti koji su već tada dobro znali s kime će imati posla, ali i dalje nitko Fischera nije svrstavao u uži krug favorita za osvajanje naslova prvaka. Trebao je to biti jedan u nizu turnira na kojemu će skupljati dragocjeno iskustvo koje će mu jednog dana pomoći da se vine među najbolje šahiste svijeta.

No ako su drugi tako mislili, Fischer nije. Stigao je na prvenstvo i s osam pobjeda i pet remija ostvario senzacionalan uspjeh. S nepunih 15 godina postao je najmlađi prvak u povijesti SAD-a, stekao titulu međunarodnog majstora i pravo da sudjeluje na Međuzonskom turniru koji je bio pretposljednji korak do statusa izazivača svjetskog prvaka.

Usporedno sa sjajnim šahovskim partijama, na vidjelo su počele izlaziti i prve ružne stvari kada je Fischer bio u pitanju. Njegov težak, a ponekad i ružan karakter prvi su osjetili sovjetski šahisti. Prilikom jednog posjeta Moskvi, u sklopu priprema za Međuzonski turnir koji se igrao u Portorožu, u bivšoj Jugoslaviji, Fischer je inzistirao da igra protiv Mikhaila Botvinnika, aktualnog svjetskog prvaka. Očekivano, dobio je odbijenicu, a jedini koji je odlučio igrati protiv njega bio je Tigran Petrosian. Petrosian je Fischera pobijedio u više od pola odigranih partija, ali su sve odigrane partije imale status poluslužbenih. Kada je shvatio da neće odigrati niti jednu službenu partiju, preplavio ga je bijes, a izjavu da mu je 'dosta tih ruskih svinja' nikada mu nisu oprostili. Pa iako fantastičan igrač, brzo je stekao reputaciju koja se do tada nije vezala uz šahiste.

Sve skupa ga ipak nije omelo i uspio je dobrim nastupom na Međuzonskom turniru izboriti plasman na Turnir kandidata čiji je pobjednik trebao biti Botvinnikov idući protivnik u borbi za titulu svjetskog šahovskog prvaka.

Turnir koji se održavao u Bledu, Zagrebu i Beogradu ipak je bio prevelik zalogaj za Fischera, tada najmlađeg sudionika turnira u povijesti. Kasniji svjetski prvak Mikhail Tal pobijedio ga je u sve četiri partije i pokazao mu da ipak još uvijek ima puno toga za naučiti.

Karakter mu je oduvijek bio problematičan

Fischerov privatni život već je tada bio drugačiji nego su ga ostali šahisti živjeli. Dok su svi drugi igrači njegovog renomea uz šahovsku paralelno gurali i akademsku karijeru, Fischer je odlučio ići drugim putem. Često je mijenjao škole nezadovoljan onime što mu nude, a nedugo prije 16. rođendana donio je odluku koja je za osobu poput njega bila sasvim očekivana. Na dan 16. rođendana, istog trenutka kada je to bilo zakonski moguće, odlučio je prekinuti školovanje i dodatno se posvetiti šahu jer kako je sam rekao 'u školi se nema što naučiti.

A baš kao i brojni drugi genijalci tog doba, velikih je problema imao i s vlastitom majkom. Ona je, kada je on imao nepunih 17 godina, odlučila ostvariti svoje snove i postati liječnica, a mladi Bobby koji otprije nije imao dobar odnos s njom, dodatno ju je zamrzio. Regina je naime, u njegovu djetinjstvu često zanemarivala Bobbyja, a on joj to nikako nije mogao oprostiti. Jedan od razloga zašto je mrzio Sovjetski Savez bila je činjenica da je njegova majka bila opčinjena komunizmom i Sovjetskim Savezom, a to je kod njega izazvalo oprečne osjećaje prema tome.

Ipak, i takav kakav je, uspio je na turnirima nalaziti prijatelje. Sprijateljio se tako s Mikhailom Talom, ali i Borisom Spaskim, čovjekom s kojim će ga vezati dugogodišnje rivalstvo koje će izrasti u veliko prijateljstvo.

Na šahovskoj je ploči nastavio nizati fantastične rezultate, ali mu je uvijek nedostajalo nešto da učini i taj posljednji korak i uđe u borbu za svjetskog prvaka.

No, u borbi je nerijetko bio sam. 1963. godine optužio je sovjetski trojac Petrosian - Keres - Geller da su na Turniru kandidata dogovorili da sve svoje partije okončaju brzim remijima da bi što spremniji dočekali dvoboje protiv Fischera kojeg su smatrali najvećim protivnikom. Iako su se optužbe tada činile suludima i produktom Fischerovih teorija zavjere, dosta je izgledno da je zaista i bilo kako je rekao.

Svoju je problematičnost ponovno ispoljio kada je odbio nastaviti sudjelovati na jednom turniru s velikim nagradnim fondom jer se s organizatorima nije mogao dogovoriti oko termina. Oni su ga, naravno, diskvalificirali, a on je na to reagirao burno i odbio sudjelovati na idućim izdanjima.

Zbog Fischerovih optužbi o namještanju krovna svjetska šahovska organizacija FIDE odlučila je promijeniti sustav natjecanja na Turniru kandidata da bi se izbjeglo namještanje. Fischer je kao prvak Sjedinjenih Američkih Država (sve pobjede na prvenstvu, nezabilježeno prije i poslije) imao pravo sudjelovati na Međuzonskom turniru u Amsterdamu, ali je to jednostavno odbio i tako propustio priliku natjecati se za naslov svjetskog prvaka 1966. godine. Njegov ćudljiv karakter koštao ga je te velike prigode, a on je odlučio praktički povući se iz natjecateljskog šaha i sudjelovati samo na ekshibicijskim turnirima.

Ipak, želja da bude najbolji na svijetu bila je jača od njega i odlučio se vratiti natjecateljskom šahu. Lakoćom je osvajao naslove prvaka SAD-a, a iznimka nije bilo ni prvenstvo 1967. godine. Stekao je tako ponovno pravo nastupa na Međuzonskom turniru i činilo se da će ga lakoćom osvojiti. Ipak, ne bi Fischer bio tema današnje priče da je sve išlo glatko. S obzirom na to da je bio član jedne evangelističke sekte, dopuštali su mu da ne igra na dane Šabata, ali je zato te partije morao nadoknađivati drugim danima pa je nezadovoljan rasporedom i tretmanom jednostavno odlučio napustiti to natjecanje i na taj si način ponovno zatvoriti mogućnost da osvoji naslov prvaka svijeta. Razočaran svime, odlučio je ponovno odustati od natjecateljskog šaha.

Slučajni svjetski prvak

Ni ta odluka nije bila dugog vijeka pa je ponovno odlučio ući u borbu za svjetskog prvaka. Priliku za to je izgubio odustavši od natjecanja na prvenstvu SAD-a jer je bio nezadovoljan formatom natjecanja i novčanom nagradom. Ćudljivi genijalac postao je jedna od najomraženijih osoba u SAD-u, ali mu se brzo nakon toga osmjehnula sreća. Sreća koju svojim ponašanjem nikako nije zaslužio.

Bobby Fischer, iako jedan od najboljih šahista u povijesti, svjetski je prvak zapravo postao slučajno. Na njegovu sreću, njegovi su sunarodnjaci pristali odustati od nastupa na Međuzonskom turniru u njegovu korist i za divno čudo, Fischer prvi puta nije iskazao odlike razmaženog derišta te je fantastičnim igrama 1970. i 1971, uspio izboriti dugo očekivani meč za naslov svjetskog prvaka.

Dvoboj Spaskog i Fischera smatrao se tada vrhuncem Hladnog rata. S jedne strane Sovjet koji želi nastaviti dominaciju svoje države u šahu, a s druge čovjek koji otvoreno prezire Sovjete (osim nekolicine šahista). Pozornost koju je izazvao šahovski dvoboj njih dvojice bila je upravo nevjerojatna. Novine i televizije diljem svijeta svakodnevno su izvještavali o njihovoj borbi, prezentirajući je kao borbu istoka i zapada.

image
Fischer i Spaski se rukuju na početku svog prvog meča u Svetom Stefanu, 2. rujna 1992.
Arhiva/AFP

Fischer je, da je bilo pravde, taj meč trebao izgubiti. Naime, ponovno je tijekom cijelog dvoboja izigravao 'uvrijeđenu primadonu' žaleći se na prisustvo kamera, odbijao igrati i samo ga je poštenje Spaskog napravilo svjetskim prvakom. Spaski je odbio titulu koju bi dobio odustajanjem Fischera i pristao je igrati bez kamera. Fischera je tada napokon krenulo i do kraja je lakoćom pobjeđivao Spaskog i postao 11. svjetski šahovski prvak. Od omraženog antijunaka postao je omiljena osoba, zaštitno lice Amerike, a šah je stekao popularnost diljem svijeta kakvoj se nikada nije mogao nadati.

Povratkom u SAD postao je glavna zvijezda, a treba notirati da je odbio sponzorstva vrijedna barem pet milijuna američkih dolara (taj bi iznos danas premašio 30 milijuna).

Prepuštanje naslova svjetskog prvaka i povlačenje sa scene

I kada su svi očekivali da kreće dugogodišnja dominacija, Fischer je ponovno učinio nezamislivo. FIDE-u je poslao listu od tri zahtjeva uoči dvoboja s Anatolijem Karpovom. FIDE je jedan od tri njegova zahtjeva prihvatio, dva odbio, a on im je u kratkoj poruci odgovorio da se odriče naslova svjetskog prvaka. Uzalud su bili pokušaji FIDE-a i američkog saveza da ga od toga odgovore, Fischer je odlučio da više neće igrati šah jer nikome više nije imao što dokazati.

Sljedećih 20 godina gotovo nitko nije znao ništa o Fischeru. Tek povremeno bi se pojavio na nekom šahovskom natjecanju, a veliki povratak dogodio se 1992. godine. Na Svetom Stefanu organiziran je dvoboj njega i Spaskog, a Fischer je tražio od FIDE-a da taj dvoboj proglasi dvobojem za svjetskog prvaka, tvrdeći da je on i dalje neporaženi svjetski prvak. SR Jugoslavija bila je tada pod sankcijama međunarodne zajednice zbog agresije na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu pa je američka vlada tada obavijestila Fischera da je njegov boravak u Beogradu i Svetom Stefanu ilegalan, a on je odgovorio pljunuvši na pismo.

image
Fischer i Spaski 5. studenog 1992. u Beogradu
Arhiva/AFP

Nakon toga je izdan nalog za njegovo uhićenje, a on je postao čovjek bez zemlje.

Život u emigraciji očigledno nije godio njegovom psihičkom zdravlju pa je stareći postao osoba još ružnijeg karaktera, nerijetko ružno komentirajući događaje oko sebe.

Židov koji je istinski mrzio Židove, negirao holokaust i idealizirao Hitlera

Iako Židov po majci, ali i biološkom ocu, može se reći da je Fischer istinski mrzio židove. Otvoreno je negirao holokaust, prema svjedočanstvima ljudi koji su s njim razgovarali idealizirao je Hitlera, a o Židovima je govorio kao o obrezanim i nosatim gadovima. Duboko isfrustriran, nije birao riječi i način za obračun sa Židovima, a njegove su osobne bilješke sadržavale poruke poput 'sada je vrijeme da nasumično počnem ubijati Židove'.

Ipak, religija mu nije bila potpuno strana. Kao što smo već spomenuli, bio je dijelom sekte koju je velikodušno financirao, ali kako je to u njegovom životu nerijetko bivalo, odmetnuo se i od njih, proglasivši ih sotonistima. Prije toga je naravno tvrdio da mu je upravo vjera pomogla da postane bolji šahist i svjetski prvak.

Ružne je komentare imao i nakon terorističkih napada na Sjedinjene Američke Države 11. rujna 2001. godine. U intervjuu danom na Filipinima, gdje je tada živio, izjavio je da čestita počiniteljima i da su Amerikanci upravo to i zaslužili te da se nada da će vojska preuzeti vlast državnim udarom, uhititi i ubiti stotine tisuća Židova.

Za vrijeme života u emigraciji selio se vrlo često pa je tako jedno vrijeme boravio i u Mađarskoj, a blizu izručenja SAD-u bio je nakon što je uhićen u Japanu jer je koristio putovnicu koja nije bila važeća. Izručenje je izbjegao tako što je od islandske vlade tražio državljanstvo i putovnicu, a oni su mu je i izdali smatrajući da se Japan i SAD prema njemu nisu odnosili korektno, a kao razlog izdavanja navedena je činjenica da je osvajanjem naslova svjetskog prvaka u Reykjaviku uvrstio Island na kartu svijeta.

image
Doček Fischera u Reykjaviku, 24. ožujka 2005.
Arhiva/AFP

Brzo nakon dolaska na Island Fischer se razbolio, a ostatak života proveo je uglavnom mirno. Preminuo je 17. siječnja 2008., na 57. godišnjicu svog prvog dvoboja protiv šahovskog profesionalca.

Nakon njegove smrti jedna je Filipinka tvrdila da je otac njezine kćeri pa je Fischerovo tijelo moralo biti ekshumirano da bi se na kraju pokazalo da nije otac, a sve što je ostalo iza njega na kraju života bilo je oko dva milijuna dolara, a oni su nakon duge sudske bitke pripali njegovoj udovici Miyoko Watai, bivšoj japanskoj šahistici koju je Fischer oženio 2004. godine. Godinama poslije vodila se polemika oko njegovog mentalnog zdravlja jer su mnogi bili šokirani onime što je govorio, a opći je zaključak da je vrlo vjerojatno bolovao od shizofrenije.

Bobby Fischer ostat će zapamćen kao jedan od najboljih šahista svih vremena, ali sve drugo što je radio u svom životu bacilo je sjenu na njegovu genijalnost. Slučajni svjetski prvak definitivno ostaje čovjek koji je najviše doprinio popularizaciji šaha, ali i najsramotniji šampion u povijesti ove igre.

Ostale priče iz serijala 'Više od sporta' pročitajte OVDJE.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
31. srpanj 2021 03:18