StoryEditor
Više od sportaneobična priča

Preživio je pakao droge, život pod šatorom na plaži i tešku bolest, a onda je uz puno volje i truda ušao u povijest ‘najteže utrke na svijetu‘

24. prosinca 2020. - 21:00

Blagdanski period uvijek nas asocira na snijeg i niske temperature, čak i ako ih u našem podneblju nema, stoga ćemo vam ovoga puta u serijalu 'Više od sporta' ispričati priču o jednom malo poznatom čovjeku, pogotovo na našim prostorima, koji je rođen i živi na Aljasci.

Zapravo bi bilo dosta neobično da znate za njega, ali njegova životna priča jedna je od najnevjerojatnijih koje ćete ikada pročitati. Njegova volja donijela mu je povijesne uspjehe u utrkama koje mnogi smatraju najtežima na svijetu i u kojima su natjecatelji danima, a ponekad i tjednima izloženi ekstremno teškim vremenskim uvjetima, a njegovi pothvati unijeli su revoluciju ne samo u svijet tog opskurnog sporta, već su fascinirali i neke znanstvenike koji se bave proučavanjem utjecaja gena na uspjeh u sportu.

Ime junaka naše današnje priče je Lance Mackey, a sport kojim se on bavi su utrke saonica. Znamo da zvuči pomalo bizarno i možda ne baš zanimljivo na prvu, ali zadržite se malo na tekstu, jer ovo je prvenstveno priča o čovjeku koji je nekoliko puta bio na dnu, zaglavljen u paklu droge i siromaštva, da bi nakon što je umalo izgubio život u oružanom sukobu i preživio tešku bolest odlučio ostvariti svoj san i ući u legendu sporta, ostvarivši nešto što nikome do tada nije pošlo za rukom.

Zaljubljivanje u utrke saonica i pakao droge

Sjevernoamerikanci su već prije više od četiri tisuće godina koristili pse za vuču tereta po snježnim i ledenim površinama, a krajem 20. stoljeća to se pretvorilo u natjecanje.

Među osnivačima jedne od dviju najpoznatijih utrka saonica 1973. godine bio je i Mackeyjev otac, Dick, koji je Iditarod Trail (poznatiju kao "Posljednja velika utrka") ujedno i osvojio pet godina kasnije. Njegovo osvajanje ušlo je u anale, jer su on i tadašnji branitelj naslova Rick Swenson nakon gotovo 15 dana ušli u ciljnu ravninu na nogama, držeći se za saonice. Čim je prešao ciljnu ravninu Mackeyjev otac se srušio na tlo, a saonice su se zaustavile sa samo jednim psom preko ciljne linije. Swensonovi psi su svi prošli ciljnu ravninu, ali je sudac utrke donio odluku da je pobjednik onaj čiji je prvi pas prešao ciljnu ravninu.

Sedmogodišnji Lance to je vidio svojim očima i njegova ljubav prema utrkama saonica bila je rođena.

- Bilo je uzbudljivo, dramatično i emocionalno. Ta scena mi se urezala u pamćenje. Nema sumnje da je nešto u tom trenutku probudilo u meni strast i posvećenost. Nije samo mom ocu promijenilo život, već i meni – rekao je Mackey.

image
Arhiva/AFP


No tri godine nakon očevog trijumfa, Mackeyjevi roditelji su se razveli i Dick više nije bio toliko prisutan u životu svog sina. A kako je Lanceova majka radila kao pilot, zbog čega je puno izbivala iz kuće, on je većinu vremena bio prepušten sam sebi. Bio je problematičan tinejdžer koji se stalno tukao i konzumirao poveće količine alkohola, a kap koja je njegovoj majci prelila čašu bila je kada joj je Lance ukrao čekovnu knjižicu i kupio automobil, iako još nije ni imao vozačku dozvolu, te se odvezao prodati oružje iz kuće.

Majka ga je nakon toga poslala iznad Arktičkog kruga kod oca koji se bavio prodajom hrane vozačima kamiona koji su tamo prolazili. Lance je počeo raditi kod svog oca, a uskoro je počeo hranu mijenjati za drogu.

- Vozači kamiona su teški narkomani. Imao sam pristup svakoj drogi koju sam poželio – rekao je Mackey.

Kada se vratio kući u Wasillu na Aljasci, nastavio je po starom, a kada je jednom prilikom njegova majka odbila platiti jamčevinu i izvući ga iz zatvora, Lance je otišao na Beringovo more, gdje je deset godina radio kao ribar. Iako su mu kolege bili uglavnom Meksikanci i nisu imali pojma o čemu on uopće govori, Mackey je redovito pričao o Iditarodu i utrci saonica.

S vremenom se Mackey uselio s djevojkom Tonyom, a kako su oboje bili ovisnici o kokainu, koristili su Tonynu devetogodišnju kćer iz prvog braka kao vozača. Stavili bi joj jastuk na vozačko mjesto i dali joj da vozi po autocesti, jer oni nisu bili u stanju.

Sve je eskaliralo oružanim sukobom u jednom baru u kojem je Lance umalo izgubio život i dvojac je odlučio raskrstiti s drogom. Odselili su se na jug Aljaske i jedno vrijeme živjeli u šatoru na plaži, a nakon što je Mackey pronašao posao u građevinskoj tvrtki, kupili su komad zemlje na kojem su izgradili drvenu kuću i obložili zidove odjećom iz „Vojske spasa” (slično kao Crveni križ).

Ulazak u svijet utrka saonica

Lance se tada odlučio baciti u uzgajanje pasa za utrku, ali šampionski haskiji su dobrano koštali, stoga je bio osuđen na „otpadnike” od drugih „mushera” (naziv za uzgajivače pasa za transport ili sport) i mješance. Jednom prilikom naišao je na kuju Rosie koju je već dvoje „mushera” bilo odbacilo jer je jednostavno bila spora te ju je odveo na testnu vožnju.

Nije trebalo biti veliki znalac da bi prepoznao da Rosie nije brza, ali Lance je nešto primijetio.

- Priveži je za saonice i ona će kaskati dok ne probuši rupu zemlji – rekao je Lance.

Mackey je nakon toga nabavio još jednog psa sličnih karakteristika, Doca Holidaya, a križanjem nje i Rosie dobio je Zorroa. Poznato je da u nekoj fazi utrke koja traje danima čak i najelitniji psi u jednom trenutku malo uspore i prepuste glavninu posla nekom drugom, ali Zorro je od prvog dana vukao saonice jednakom brzinom. Toliko je bio uporan u tome da se nije zaustavljao čak ni kada bi prešao ciljnu ravninu i kada bi mu Mackey dao znak da može stati.

Lance je 2001. sastavio čopor od nekoliko mješanaca, otpadnika i Zorroa te nastupio na Iditarodu. Završio je na 36. mjestu, ali Zorro je sa samo dvije godine bio najmlađi pas koji je završio utrku. Treba imati na umu da svi psi ne završe utrku, a neki izgube i život tijekom nje. Udruge za zaštitu životinja zbog toga opetovano osuđuju takva natjecanja, a koliko je rijetko da svi psi završe utrku govori pravilo koje kaže da od 14 pasa koliko može započeti utrku, njih samo pet ju mora završiti kako bi se „musheru” priznao ostvareni rezultat.

image
Arhiva/AFP

Teška bolest i povijesni pothvat

Mackey je te godine saznao da ima rak grla, ali je tek nakon Iditaroda 2002. uzeo stanku kako bi se izliječio. Iako se na trenutke činilo da neće preživjeti, Lance se uz pomoć operacije i kemoterapije ipak uspio izliječiti, a Tonya je cijelo vrijeme bila uz njega.

Ipak, liječenje je ostavilo grozne posljedice po Lanceovo zdravlje. Tijekom operacije vađenja tumora, pretrpio je oštećenje živca u lijevom kažiprstu, zbog čega je trpio nesnosnu bol i bio prisiljen kirurški ga odstraniti kako bi mogao nastaviti normalno živjeti. No to nije bilo ono najgore, tijekom operacije su mu izvađene i žlijezde slinovnice, zbog čega je konstantno morao piti tekućinu kako bi uopće mogao disati, a zubi su mu se u potpunosti raspali i inficirali.

Tijekom tog mučnog perioda u kojem se borio s teškom bolešću i nije se mogao utrkivati, Mackey se pomno brinuo o svom Zorrou i radio na dobivanju njegovih potomaka, uz veliku pomoć supruge Tonye, jer je shvatio da su izdržljivost i volja kod pasa važnija od brzine.

Mackey se vratio utrkivanju 2005., kada se prijavio na Yukon Quest, koji se smatra barem jednako zahtjevnom utrkom kao Iditarod i pobijedio, postavši tako prvi debitant kojem je to pošlo za rukom. A 2007. je na Iditarodu nastupio s čoporom koji je sastojao gotovo isključivo od Zorroa i njegovih potomaka te je napokon uspio osvojiti naslov na utrci čiji je jedan od osnivača bio i njegov otac. Posebno je zanimljivo to što je Iditarod uspio osvojiti u svom šestom nastupu, noseći broj 13, a upravo su i njegov otac i polubrat pobijedili u toj utrci na isti način - iz svog šestog pokušaja, noseći broj 13.

- U tom trenutku život mi se promijenio – kaže Mackey.

A promijenilo se i mnogo toga u utrkivanju sa saonicama. Lance je iste godine ponovno osvojio i Yukon Quest, postavši tako prva osoba u povijesti koja je u jednoj godini osvojila dvije najteže utrke. Do tada se smatralo da je sam nastup na obje utrke pothvat vrijedan divljenja, ne samo zbog toga što je to naporno za „mushere” koji su tijekom utrke na nogama i također pomažu psima gurati saonice, već zbog toga što bi psi bili na izmaku snaga.

No Mackey nije stao na jednoj dvostrukoj kruni, već je i sljedeće godine ponovno osvojio i Yukon i Iditarod. Da dobijete okvirnu predodžbu o kakvom podvigu se radi, reći ćemo da duljina Yukon Questa iznosi 1.610 kilometara i potrebno je između devet i 20 dana za prijeći je, dok je Iditarod dugačak 1.510 kilometara i najbrže je prijeđen za nešto više od osam dana. Natjecatelji zajedno sa psima prolaze kroz snježne oluje i preko zaleđenih rijeka i jezera pri temperaturama koje znaju doseći i do -73 stupnjeva Celzija, i sve to u samo nekoliko tjedana razmaka.

Nedugo nakon drugog osvojenog Iditaroda, Zorroa je tijekom utrke udario pijani vozač na snowmobileu te je morao helikopterom biti prevezen na operaciju. Pretrpio tri slomljena rebra, oštećenje pluća i kralješnica te je imao unutarnje krvarenje, ali je na sreću preživio. Ipak, više se nije smio utrkivati, zbog čega je cvilio svaki put kada bi Lance odvodio druge pse na trening.

Mackey je svome najdražem ljubimcu stoga ogradio veliki prostor ispred kuće koji je specijaliziran samo za njega i u kojem ima sve što mu treba.

- On je moj glavni čovjek, iako se više ne natječe. Ima posebno mjesto u mom životu i mom srcu – kaže Mackey.

image
Arhiva/AFP


Lance je u svojoj karijeri, uz ostale manje cijenjene utrke, osvojio četiri Yukona zaredom i četiri Iditaroda, također zaredom, zbog čega se smatra možda i najvećim „musherom” u povijesti.

Priča Lancea Mackeyja je poprilično inspirativna i neobična, ali pokazuje kako se do uspjeha može doći i uz malo novčanih sredstava, ali uz puno volje i truda. Mackey je odrastao gledajući svog oca kako se bavi utrkama na sanjkama, ali je znao da si nikada neće moći priuštiti pse brzance koje su imali najbolji „musheri” pa je uz mnogo brige i iskustva pokušao doći do onoga što je htio improvizacijom i uveo revoluciju u svijet utrka sa saonicama.

Nakon njegovog uspjeha svi su se okrenuli izdržljivim psima koji neće biti najbrži, ali čiji će tempo biti postojan. Primjerice, jedan je Norvežanin od Mackeyja kupio Zorrovog direktnog potomka i naplaćivao nekoliko tisuća dolara za svako parenje.

Iako bi bilo lijepo završiti Mackeyjevu priču u pozitivnom tonu, Lance je na ovogodišnjem Iditarodu bio pozitivan na metamfetamine, zbog čega je diskvalificiran, ali kao što je do sada preživio svakakve nedaće u životu i teška razdoblja, možemo se samo nadati da će njegova priča na kraju zaista biti pozitivna.

Ostale priče iz serijala 'Više od sporta' pročitajte OVDJE.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
03. kolovoz 2021 10:47