Dubrovčani su na račun njih zaradili milijune i milijune, a euri i dolari i dalje neumoljivo stižu pod zidine. Teško je i usporediti s nekim drugim turističkim mamcima tu svjetsku franšizu, no domaćem je puku već odavno dozlogrdilo.
To se da zaključiti čim popričate s nekoliko lokalaca u gradu prebogate povijesne baštine.
Sjedim tako u jednom od restorana, a preko puta stariji Amerikanac rumenih obraza. Već dobrano cvrcnut, a oko njega mladići i djevojke. U nekoj distopijskoj budućnosti lako ga je zamisliti kao protagonistu ritualnog kupanja u kozjem mlijeku, dok oko njega razuzdane djevice donose koktele i trljaju mu leđa.
Da priča bude potpuna, na glavi mu je i kruna, a u tom trenutku konobar donosi tortu s vatrometom.
- Hepi brzdej tu ju... - ori se pred zidinama, a ganuta mladež oko kralja aplaudira.
Nije loš tip, naprotiv. Bio je torte viška pa je fetu po fetu nudio i okolnim stolovima.
Upitasmo konobara radili se o onome što slutimo.
- Ma da, dosta nam ih je više - odvrati ljutito konobar.