StoryEditor
Hajdukvelikan hajduka

Iako već sto puta ispričana, priča Ivana Gudelja izmamit će vam suze na oči: bio je noćna mora protivnika, na pragu Reala, a onda je stigla bolest

Piše Robert Šola/SN
3. travnja 2020. - 20:30
Ivan Gudelj na utakmici protiv TorinaArhiv SD

On je i danas treći na listi najboljih strijelaca Hajduka u europskim kupovima. Bolji su samo Zlatko Vujović i Slaviša Žungul, koji su bili klasični napadači, koji su dakle bili ‘točka na i’ igre koja je počinjala od Gudelja. Ivan Gudelj (Imotski, 21. rujna 1960.) bio je fenomen. On je, kako naglašava Jurica Jerković, bio najmoderniji igrač negdašnje države. On je, kako pak kaže Zlatko Vujović, bio igrač za 120 minuta, pišu Sportske novosti.

Gudelj je bio oličenje moći. Gudelj je bio nogometaš kakvoga se moglo samo nacrtati. Bio je univerzalac. On je bio prototip modernoga nogometaša. Mogao je biti i bek, i vezni, i napadač, a najbolji je bio na poziciji zadnjeg veznog. Gudelj je bio snažan i prodoran, a njegova je energija bila neiscrpna. On nije mogao prestati trčati. Kad je krenuo naprijed, on je bio nezaustavljiv poput buldožera.

Ivan Gudelj na igralištu je mogao sve. On je bio sjajan defenzivni razarač, ali on je znao i graditi i nizati pogotke. Gudelj je zabijao gol svaku četvrtu utakmicu. On je i danas treći na listi najboljih strijelaca Hajduka u europskim kupovima. Bolji su samo Zlatko Vujović i Slaviša Žungul, koji su bili klasični napadači, koji su dakle bili ‘točka na i’ igre koja je počinjala od Gudelja.

Blistao na SP-u 1982.

Gudelj je za Hajduk igrao od 1977. do 1986. Odigrao je 362 utakmice i postigao 93 pogotka. S Bijelima je bio prvak 1979. i osvojio kup 1984. Za izabranu vrstu negdašnje države odigrao je 33 utakmice i postigao tri pogotka. Debitirao je s Luksemburgom 10. rujna 1980. (5:0), a posljednju je utakmicu odigrao 19. svibnja 1986. s Belgijom (3:1). Zabilježio je nastup na Olimpijskim igrama 1980. u Moskvi. Igrao je na Svjetskom prvenstvu 1982. u Španjolskoj. Bio je toliko impresivan da ga je L’Equipe, iako Jugoslavija nije prošla skupinu, uvrstio u idealnih 11 prvenstva!

Gudelj je igrao i na Europskom prvenstvu 1984. u Francuskoj. Gudelj je u nogometni život krenuo u pionirima u Mračaju iz Runovića. Kako je bio kategorija iznad, Marinko Boban (Zvonimirov i Draženov otac), koji je u to doba bio trener i juniora i seniora, odmah ga je pogurnuo u juniorsku momčad. Štoviše, Gudelj je sa 14 i pol godina već debitirao za seniore u prijateljskoj utakmici s mostarskim Veležom. Mračaj, koji je u sedamdesetim godinama XX. stoljeća bio najznačajniji klub u Imotskoj krajini, iznjedrio je krasnih nogometaša. Osim Gudelja, u Mračaju su započinjali Iko Buljan, Stanko Mršić, Zvonimir Boban, Dražen Boban i Branko Tucak. Svi su otišli visoko, a čak trojica postala su kapetani reprezentacije (Buljan i Gudelj jugoslavenske, Boban hrvatske).

Gudelj je imao 15 godina kad ga je uočio Andrija Anković, negda izvrsni napadač Bijelih, koji je u to doba vodio Hajdukove pionire. Gudelj je došao u Hajduk i napredovao je korakom od sedam milja. Imao je 16 kad ga je Josip Duvančić priključio prvoj momčadi. Debitirao je sa 17, a sa 18 postigao je prvi prvoligaški pogodak. Sa 19 godina bio je najbolji igrač juniorskog EP-a u Austriji, a 1981. godine već je bio kapetan reprezentacije. Bio je najmlađi kapetan u povijesti negdašnje države. Sa 22, 1982. godine, proglašen je najboljim nogometašem Jugoslavije u anketi Večernjeg lista.

Imao strelovit uspon

Gudeljev uspon bio je strelovit. Nimalo neobično. On je spadao u vrlo rijetku kategoriju igrača koji ne mogu razočarati. On je svaku utakmicu bio ili odličan ili vrlo dobar. Stoga je bio osobiti miljenik i trenera i navijača. Nižući blistave igre, Gudelj je sredinom osamdesetih godina prošloga stoljeća postao najtraženiji igrač na europskom tržištu. Pokojni trenerski velikan Ante Biće Mladinić volio je kazati: “Vezni igrač je klasa, ako je svake sezone kadar, samo u ligi, zabiti osam do dvanaest pogodaka.”

Gudelj je bio zadnji vezni. Igrači na toj poziciji ne postižu mnogo pogodaka. No Gudelj je zabijao. On je, naime, imao moć. Mogao je brzo doći u završnicu i mogao se još brže vratiti. Gudeljeve igre bile su veličanstvene. On je mogao sam pobijediti suparnika. Jedna od njegovih nezaboravnih igara dogodila se u sezoni 1985/86. u trećem kolu Kupa Uefe s ukrajinskim Dnjiprom. Hajduk je u Dnjipropetrovsku izborio 1:0, da bi u Splitu, pod naletima kiše i u blatu do grla, doslovce leteći nemoguće teškim igralištem, Gudelj sam samcat dokrajčio Ukrajince. Postigao je dva pogotka za Hajdukovu pobjedu 2:0.

Te je sezone Gudelj postigao, po njegovu sudu, i najimpozantniji pogodak karijere. U ogledu s Rijekom na Kantridi je uzeo loptu na svojoj polovici i s njom završio u Rijekinu golu. Nezaboravne igre Gudelj je na europskoj sceni nizao i u sezoni 1981/82., u kojoj je Hajduk u prvom kolu Kupa Uefe izbacio Stuttgart (3:1, 2:2). Bilo je to, sve do nedavnog riječkog pothvata u ogledu sa Stuttgartom, posljednji put da je jedna naša momčad uspjela svladati bundesligaša u europskim natjecanjima. Potom je, u trećem kolu, podario i hat-trick Valenciji (4:1). Tri pogotka Valenciji! Bilo je to i više no dovoljno za stvaranje i europske legende o Gudelju.

Želio ga Real Madrid

Do 26. godine sve je u Gudeljovoj karijeri bilo briljantno. Imao je sve na dlanu, njega su htjeli mnogi. Ćiro Blažević htio je Gudelja, igrača nesvakidašnje okomitoga prodora, dovesti u Dinamo. Ali, to je bila nemoguća misija, jer je za Gudelja zagrizao madridski Real Madrid. No u času kad je u rukama imao ugovor sa Španjolcima, kad je bajoslovni transfer bio na pragu, sve se srušilo. U sekundi. Sa samo 26 godina, umjesto na Santiago Bernabeuu, Gudelj je završio u bolnici.

Tragedija se dogodila na Poljudu, 13. rujna 1986., za utakmice Hajduk - Crvena zvezda. Ivan Gudelj se u 75. minuti igre srušio na igralištu. Negdje oko centra. Oko njega nije bilo nikoga. “Nitko nije znao što mi je, pa ni ja. Jednostavno, više nisam mogao stajati, ostao sam bez snage i stropoštao se na tlo”, pričao je Gudelj. Kad je izlazio, publika je prvi put u karijeri zviždala Gudelju. Mislila je da simulira. Gudelj i simuliranje? To je bilo nemoguće. Gudelj je uvijek ostavljao srce na igralištu. Nitko nije mogao ni pomisliti da je to utakmica u kojoj je Gudelj odigrao posljednje nogometne minute.

No tjedan dana potom Gudelj je saznao da ga je napao opaki hepatitis B. Gudelj se liječio tri godine. Pokušavao je sve. Osim liječnika, Gudelju su pokušavali pomoći i njemački bioenergetičari i domaći travari. Ništa nije pomoglo. Dvaput se pokušao vratiti, ali u deset mjeseci bolest se dvaput vratila. Povratak na igralište nije bio moguć. Napokon, morao je početi od nule. Što nije bilo nimalo jednostavno. Klasni nogometaš, koji je imao sve pred sobom, nakon bolesti je morao pobijediti samoga sebe i krenuti u novi život.

Vrsni novinar Blaž Duplančić u odličnoj je i vrlo poučnoj “Hajdučkoj priči”, knjizi o karijeri Ivana Gudelja, napisao: “Gudeljev primjer uistinu ulijeva nadu onima koji misle da su u bezizlaznoj situaciji.” Gudelj se, naime, nije predao. Išao je dalje. Sa 35 godina upisao se na Kineziološki fakultet u Zagrebu i diplomirao. Postao je nogometni trener. Vodio je Hajduk, a danas vodi mlade hrvatske reprezentacije. Gudelj je bio čudo. On je bio nogometaš stvoren za najveća djela. Stoga sjetu otvara pitanje: do koje bi nogometaške točke otišao Ivan Gudelj da se nije sudario s opakom bolešću i da je završio u Realu?

#IVAN GUDELJ#HAJDUK

Izdvojeno

02. lipanj 2020 11:19