Sjećate se storije početkom svibnja, kad je Hajduk izgubio od Dinama (1:2) na Starom placu u borbi prsa o prsa na vrhu ljestvice u prvenstvu te 1979. godine...
Pisali smo, kad je Hajduk izgubio derbi, Tito Kirigin, predsjednik nad predsjednicima Hajduka, jutrom rano poslije poraza pozvao je u kancelariju svoje miljenike, Ivicu Šurjaka i Dražena Mužinića. Ali, to neka nam ispriča Frfa Mužinić:
- Pozvao je Tito Šurjaka i mene. Bio je to sastanak u šest očiju, od tri minute. Kratko i jasno. Rekao je, slušajte me vas dvojica dobro. Izgubili smo, ali prvenstvo nije gotovo. Hoću da napravite ratničku i pobjedničku atmosferu dolje u svlačionici. Vi ste mi odgovorni, hoću da ginete i mi ćemo ove godine bit prvaci! - pričao nam je Mužinić s primjetnom nostalgijom.
I, što ste uradili, pitali smo ga?
- Otišli smo u svlačionicu i rekli suigračima, nema više zajebancije! Izginit ćemo do kraja, ali ćemo dobit sve što moramo! Tako je i bilo – živo se sjeća Mužinić.
E, pa to da je tako bilo do kraja dogodilo se s hajdučkim happy-endom 17. lipnja, u posljednjem kolu na Koševu protiv Sarajeva. Hajduku je trebala pobjeda i nije napravio grešku kao tri godine ranije kad u sličnoj, zapravo identičnoj situaciji nije svladao Beograd na Karaburmi (1:1), pa je konačni trijumf u šampionatu pripao Partizanu.
Sad Hajduk nije ništa prepustio slučaju, spreman na sve svladao je Safeta Sušića i družinu sa 2:1 (strijelci Boriša Đorđević i Zoran Vujović) i beskorisna je bila pobjeda Vilsona Džonija i „modre” družine Vlatka Markovića koji su istodobno u Novom sadu svladali Vojvodinu sa 1:0 golom Drage Vabeca u 87. minuti.
Hajduk je slavio u Sarajevu i za prsa bio brži u ciljnoj ravnini i to je bila ta posljednja velika titula prvaka, odnosno zadnja Hajdukova titula prvaka Jugoslavije... Hajduk je prvi presjekao vrpcu zbog bolje gol-razlike, tadašnja pravila išla su mu na ruku; da se gledao međusobni omjer Dinamo bi bio bolji (2:2 u Maksimiru, 2:1 za „modre” na Starom placu).
E, ali nije, gledala se gol-razlika kao što se i danas gleda i uvažava u Engleskoj primjerice, kao glavna značajka kad su rivali poravnati.
Hajduk je u tom parametru bio bolji i uzeo je titulu, imao je gol-razliku 62:28, dok je Dinamo imao 67:38. Pet golova je bio bolji Hajduk, imao je bolju – obranu!
Nakon toga nastupila je suša, trebalo je državu „usitnit” na šestinu, da se zaigra prvo prvenstvo neovisne Hrvatske pa da Hajduk opet postane prvak, bilo je to 1992...
Trinaest godina pauze.
Sad je Hajduk opet u dužem iščekivanju osvajanja naslova prvaka i zafrkaje se hajdučki puk sam sa sobom, da se smanji na razinu Dalmacije, možda bismo postali prvaci. Inače, vrlo teško i nikako. Jer, na poljima neovisne Hrvatske, od Privlake do Prevlake, nema titule za „bijele” još tamo od 2005. godine.
Stoga je sjećanje na titulu prvaka 1979. godine posebno, bila je to posljednja titula zlatne generacije koja će svoj labuđi pjev doživjeti u proljeće 1980. godine u utakmicama protiv Hamburgera u četvrtfinalu Kupa prvaka, kad je unatoč zanosnoj igri eliminacija značila i razlaz Tomislava Ivića, Ivice Šurjaka i većine korifeja zaslužnih za zlatnu epohu sedamdesetih.
Dolazak Gennara Gattusa u Split baš na dan posljednje velike titule prvaka 17. lipnja (a to je, gle, ujedno i rođendan Slobodne Dalmacije!), kao da pobudio neku dodatnu nadu „bijelima” u toj igri datuma i kad nešto puno želiš onda tražiš svakojake koincidencije.
Doista, na 45. godišnjicu osvajanja posljednje velike titule prvaka, u Split je doputovao Gattuso ne bi li baš on bio trener koji će Hajduku vratiti titulu prvaka na razini Hrvatske koja „bijelima” nedostaje dva desetljeća. Dogodine će biti okruglih 20 godina od posljednjeg naslova, pa mu se hajdučki puk nada i da će slaviti s talijanskim stručnjakom, nekoć velikim igračem Milana Gattusom, kad nisu sve do sada..
Koliko je 17. lipnja bio sretan i ovom prigodom u dolasku trenera iz Kalabrije, saznat ćemo relativno brzo...