StoryEditor
Hajdukčovjek sa zidova

Da su i drugi sazrijevali kao Žan, ova bi zemlja bila mnogo bolje mjesto za život

4. travnja 2016. - 14:25
zan00

Poginuo je Žan – ova je bolna informacija u subotu odjeknula eterom i ražalostila Hajdukovu navijačku vojsku na svim kontinentima, izazvavši šok i nevjericu. Jer Žan Ojdanić spadao je u one ljude čija te životna snaga lako navede da pomisliš kako takvi ljudi ne mogu umrijeti.

Nakon Pave Grubišića Čabe, još jedan upečatljivi vođa Torcide tragično i prerano završava svoj život. I dok je Čabo pod huliganskom maskom zapravo bio nezavisni intelektualac koji je u nekom sretnijem životnom raspletu mogao biti politički komentator u novinama, Ojdanić je bio drukčiji tip, škrtiji na riječima, ali neponovljiv u gardu i životnom stavu.

Obojica su, i Čabo i Ojdanić, predstavljali ono što se u sociologiji navijačke subkulture naziva "kristali mase" – istaknuti pojedinci s prirodnom karizmom koje drugi slijede.

Stariji navijači Hajduka, oni koji su 1980-ih išli na gostovanja sa splitskim klubom po bivšoj Jugoslaviji, prisjetit će se brojnih stadionskih i izvanstadionskih scena u kojima su dolazili do izražaja Ojdanićeva hrabrost i doslovno nesalomljiv karakter, poput prizora s jednog od beogradskih stadiona u kojima na gostujućoj tribini pali i čvrsto drži navijačku baklju dok po njemu pljušte udarci milicijskog pendreka. Imao si osjećaj da mu ni King Kong ne bi mogao istrgnuti tu baklju iz ruke.

Takve sličice iz "ranih radova" Žana Ojdanića ljudima izvan navijačkog svijeta vjerojatno ne znače previše, ali njihovo spominjanje je nužno da bi se razumjelo zbog čega je Ojdanić stekao toliku slavu, respekt i autoritet u navijačkom svijetu i zbog čega su zidovi i fasade grada Splita danas prepune crteža i slika na kojima se vidi navijač duge kose s tamnim naočalama za sunce i Hajdukovom crveno-plavom maramom preko lica.

Jer taj proto-navijač koji vas gleda sa splitskih zidova nije nitko drugi do Žan Ojdanić u svom izdanju iz 1980-ih godina.

Most između generacija

Za razliku od mnogih današnjih glasnih "domoljuba", Ojdanić u Njemačku nije otišao na početku rata, nego nakon njega, kao gastarbajter, dok je rat proveo na bojištima u uniformi Hrvatske vojske. Kad se negdje sredinom dvijetisućitih vratio iz Njemačke, i sâm je bio iznenađen prepoznavši mladoga sebe na brojnim zastavama, zidovima i gradskim muralima.

Tada je i odigrao ulogu svojevrsnog "mosta" između navijačkih generacija, preuzevši vođenje Kluba navijača Torcida i postavivši temelje današnjeg "narodnog kluba", nastavivši tako borbu koju je započeo prethodni navijački predsjednik, ranije spomenuti Pave Grubišić Čabo.

U Ojdanićevom predsjedničkom mandatu Torcida je ne samo izvela više zapaženih performansa koji su odjeknuli daleko izvan navijačkih krugova – da spomenemo samo akciju "Žuti Peristil" – nego je među klupske akte uspjela progurati i dokument poznat pod nazivom "Kodeks o upravljanju Hajdukom", koji je u nekoliko točaka postavio čvrste i jasne kriterije o načinima i modalitetima vođenja Hajduka, a o kojem su se pohvalno izrazili i mnogi akteri izvan svijeta nogometa.

Na ovome mjestu citirat ćemo što je o Kodeksu rekao tadašnji predsjednik Transparency Internationala za Hrvatsku Zorislav Antun Petrović:

"Napokon se u Hrvatskoj pojavio više nego konkretan recept za rješavanje krize, recept koji je sveobuhvatan i primjenjiv u apsolutno svim sferama upravljanja, od ministarstava pa do javnih poduzeća. Iznjedrila ga je Torcida, klub navijača Hajduka."

Cijepljen od malodušnosti

Huligan u osamdesetima, ratnik u devedesetima, gastarbajter u dvijetisućitima i potonji borac za demokraciju u Hajduku i hrvatskom nogometu – to bi bio najkraći, stenografski opis jednog neobičnog životnog puta koji je završio padobranskom nesrećom.

Od mladića koji se još kao maloljetnik tukao s protivničkim navijačima i milicijom na stadionima širom Jugoslavije, do čovjeka koji u zreloj fazi, kao predsjednik Torcide i čelnik udruge Naš Hajduk, organizira dobrovoljne akcije davanja krvi i promiče borbu protiv huliganizma - to je bila navijačka i ljudska evolucija Žana Ojdanića. Da su i drugi ljudi i institucije u Hrvatskoj sazrijevali onako kako je sazrijevao Ojdanić, ova bi zemlja bila mnogo bolje mjesto za život.

Ako je točna teza da čovjekov karakter možeš vidjeti po načinu na koji igra nogomet – pri čemu uopće nije bitna kvaliteta njegove igre – onda su se svi koji su ikada igrali nogomet s Ojdanićem mogli uvjeriti o kakvom je karakteru tu riječ: silovit, ali ne i pogibeljan; kritičan prema suigračima, ali pošten i dosljedan.

Osobno, imao sam prilike igrati i s njim i protiv njega, i uvijek bih izabrao onu prvu varijantu. Čak i ne zato što je bio odličan nogometaš – u Splitu je puno takvih igrača – nego upravo zbog tog životnog stava koji se tako zorno ocrtavao u nogometu, a kojeg imaju samo rijetki.

To je ona vječna cijepljenost od malodušnosti i intenzivna strast koja nadahnjuje: za takve igrače se veli da su lideri na terenu i da podižu kvalitetu svakog suigrača. Modernim rječnikom bi se kazalo da ti igrači stvaraju "dodanu vrijednost".

Takvi ljudi valjda i mogu umrijeti jedino tako da padnu s neba.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
31. srpanj 2021 10:42