Ponajbolji hrvatski sudac otvoreno o svojim počecima i aktualnom trenutku: Livaja i Petković mogu biti uzori mlađim

Rijetka je prilika da se domaći nogometni suci potpuno otvore, pričaju o svemu, od suđenje, privatnog života, svojih početaka, ali i aktualne situacije. Patrik Kolarić sadašnjost je i budućnost našeg suđenja, dečko koji je s nepunih 27 godina već sudio derbi Dinamo – Hajduk, a od ove sezone redovito dijeli pravdu i u europskim klupskim natjecanjima. Za Sport Klub je otvoreno pričao o dosadašnjem tijeku svoje karijere

Je li upravo on najveća hrvatska nada za sljedećeg suca u Ligi prvaka ili pak na Svjetskom prvenstvu jednog dana? Vidjet ćemo, ali svakako je na dobrom putu. Mlad je, talentiran, a istovremeno i već prilično iskusan u hrvatskim okvirima, s preko 50 utakmica odsuđenih u najvišem hrvatskom razredu.

Da suci griješe, griješe. Svjestan je toga i naš sugovornik.

- I mi smo samo ljudi. Griješe i igrači - reći će.

I naglasiti više puta:

Nitko ne želi nikoga oštetiti namjerno, to ljudi moraju shvatiti.

A to je, ističe Kolarić, navijačima ponekad teško dokazati.

Kakva su Vam ta prva europska iskustva u usporedbi sa SHNL-om?

- U prvim pretkolima nogomet je ispod razine SHNL-a, ali je nešto lakše suditi u Europi jer te nitko ne poznaje i pritisak je manji.

Kako ste zadovoljni svojim suđenjem u protekloj polusezoni SHNL-a?

- Općenito sam zadovoljan. Ovaj zadnji derbi Hajduka i Dinama došao mi je kao nekakva nagrada za dobru polusezonu. Iako, ljutit sam na sebe zbog crvenog kartona koji nisam pokazao odmah (op.a. Marku Rogu). Recimo da je polusezona bila za plus tri, minus četiri.

A kakve su ocjene nadređenih?

- Generalno su u redu.

Jedan ste od nekoliko sudaca mlađe generacije, je li Vam lakše što su tu još neki mlađi dečki?

- Mislim da sam bio prvi od te mlađe ekipe pa je možda njima kasnije bilo lakše nakon mene. Pogotovo nakon tog derbija koji sam odsudio jer se tada vidjelo da se i nama, mlađim sucima može vjerovati, da smo dobri.

Kako je nogomet ušao u Vaš život? Jeste li se bavili nekim drugim sportom?

- Brat mi je bio uspješan u karateu, višestruki državni prvak. Bavio sam se i ja tim sportom, ali kratko, samo usput. Za mene je postojao samo nogomet.

Koju ste poziciju igrali?

- Kao mali bio sam napadač jer sam bio jako brz. Zabio sam puno golova na toj razini. Nešto kasnije, treneri su shvatili da se prepadnem u šansama, bio sam prebrz pa bi mi lopta ostajala otraga i tako su me prebacili na stopera. Prvo sam igrao u Strahonincu, pa Međimurju, onda kratko u Austriji krajem srednje škole, pa opet Strahonincu, ali tada sam već počeo suditi na županijskoj razini. I onda fakultet, završio sam za magistra strojarstva.

Zašto ste se počeli baviti suđenjem?

- Majčin ujak bio je nogometni delegat i bivši sudac, nažalost pokojni Slavko Vodopija. On me usmjerio u suđenje i tako sam sa 16 i pol godina upisao tečaj i krenuo.

Kakva su Vam bila ta prva iskustva u suđenju?

- Na lokalnoj razini i danas je zanimljivo. Po raznim selima imate lokalne privatnike koji dosta ulažu u klubove, pa tako na nekim utakmicama imate i po 800 gledatelja, što je super. U početku su me još svi znali kao dobrog igrača, ali svejedno je znalo biti neugodnih situacija i nezadovoljnih reakcija zbog nekih odluka. Bilo je svega.

Sjećate li se prvih utakmica?

- Da. U mlađim pionirima sudio sam Zebanec – Gornji Kraljevec, a seniorima u županijskom rangu Jadranu iz Štefanca i još nekom klubu kojeg se sad ne mogu sjetiti.

Koji je od tih lokalnih terena bio najteži za suđenje?

- “Recimo, Nedelišće. Tamo bude puno gledatelja, a publika je specifična i prava domaćinska. Nije se tome lako othrvati.

Od mlađih pionira preko juniora, seniora i županijskog ranga stigli ste tako i do debija u SHNL-u i to sa samo 26 godina i devet mjeseci. Sudili ste Šibeniku i Slaven Belupu u travnju 2022. godine. Čega se sjećate iz te utakmice?

- Evo, sad ovo prvi put govorim. Pet dana prije utakmice na treningu sam iskrenuo gležanj. Već je svugdje po medijima bila izašla informacija da ću debitirati. Na kraju sam odsudio utakmicu pod tri brufena i sa zavojima jer nisam htio otkazati. Na zagrijavanju je bila katastrofa, ali čim je utakmica krenula, adrenalin je proradio, zagrijao sam se i zaboravio na sve. Osjećaj je bio prekrasan. Negdje sam pročitao da sam tada postao šesti najmlađi debitant među sucima u SHNL-u.

I onda, već u trećoj utakmici dobili ste derbi Dinamo – Hajduk (3:1). Kako ste se osjećali kad ste za to saznali?

- Bio sam šokiran. Drhtao sam. Hvala Brunu Mariću koji je imao hrabrosti staviti me na tu utakmicu. Da sam nešto zeznuo, ljudi bi prošli preko toga, ali njemu ne bi oprostili.

Je li bilo nervoze?

- Tjedan dana ranije prvenstvo se riješilo tako da s te strane pritiska nije bilo. Igrači su bili korektni, sjećam se da mi je tadašnji igrač Hajduka Josip Vuković usred utakmice dobacio da dobro sudim i samo tako nastavim. To mi je puno značilo. Suditi pred dvadesetak tisuća gledatelja na Maksimiru prvi put kao glavni sudac, u najvećem derbiju, bilo je to ostvarenje sna za mene.

Je li lakše suditi derbije ili ostale utakmice?

- Da nema javnog pritiska medija, društvenih mreža i navijača, možda bi čak bilo lakše suditi derbije. Tu si od prve sekunde na 100 posto ‘unutra’. Na nekoj manjoj utakmici pred 100 gledatelja, ako se ne igra ‘na nož’, nekad moram sam sebe držati budnim.

Kako ste uspjeli izgraditi odnos s igračima i zaraditi njihovo poštovanje?

- Imam svoj stil razgovora s onim igračima s kojima se može razgovarati. S ostalima i ne pokušavam. Tu imam druge metode poput kartona ili da jednostavno bježim od njega, da ga ne čujem. Pokušavam na prijateljski način pristupiti svakom igraču. Svi smo mi ljudi, griješimo. Isto kao što igrači griješe. Nikad neću za sebe reći da sam bezgrešan.

Može li se s igračima u našoj ligi razgovarati?

- S velikom većinom može.

Kakvi su u tom smislu kapetani Dinama i Hajduka Bruno Petković i Marko Livaja?

- Oni su super. Mogu biti uzori mlađim igračima. S njima možeš normalno popričati i objasniti im neke stvari. Nikad nisam imao problema s njima. Inače je većina igrača pristojna, zaista. Tu i tamo imate premotivirane igrače koji se zaborave kontrolirati, ali da je netko bezobrazan i zločest, nije.

Imate li sudačke uzore?

- Nastojim od svakog uzeti nešto što mi se sviđa i izgraditi svoj stil. Od naših sudaca to su Ivan Bebek, koji bi i danas praktički mogao bez problema suditi, i Duje Strukan. Od inozemnih volim pogledati Letexiera, sviđa mi se njegov stil, a od starijih cijenim Mažića i Clattenburga.

Koliko dugo analizirate svoje izvedbe?

- Analiziram samo one utakmice iza kojih ostanu repovi ili s kojima nisam zadovoljan. Ali, nema tu puno zadržavanja na greškama jer ubrzo te čeka nova utakmica. Prilično sam samokritičan inače.

Najveći ste kritičar samom sebi?

- Sudački, da. Nogometno, tu je tata broj jedan.

Koja Vam je utakmica iz SHNL-a bila najteža za suditi do sada?

- Mogu izdvojiti dvije. Prva je Lokomotiva – Rijeka prošle sezone, nakon nekoliko derbija koje su sudili strani suci. Rijeka je još bila u borbi za naslov. Na kraju je sve dobro prošlo, nije bilo repova, a Lokomotiva je pobijedila 3:1. Druga je utakmica bila ovaj zadnji derbi Hajduka i Dinama na Poljudu, također zbog javnog mišljenja i publiciteta koji se stvorio. Strani suci su nas na neki način umirili, ali se sada uoči svakog derbija povlači pitanje zašto ne bi stranci opet sudili.

Kad smo već načeli temu stranih sudaca, kakav je Vaš stav po tom pitanju – jesu li oni dobra ili loša stvar za razvoj domaćih sudaca?

- Generalno bi nam svima bilo lakše da se napravi zajednica s državama sličnima nama po kvaliteti nogometa, pa da povremeno dođe do razmjene sudaca. A ne ovako da stranci sude sve glavne utakmice, iako je to lani u onom trenutku bilo najbolje rješenje.

A taj lanjski trenutak bila je ona sudačka, VAR afera. Koliko je ona naštetila imidžu sudaca i je li se Vama osobno što promijenilo u karijeri?

- Sve se naelektriziralo. U toj aferi nisam vidio neki problem osim rječnika. Sve ostalo bilo je s ciljem da se napravi najbolje moguće. To je velika razina stresa, takva je bila i sezona.

Je li nakon te afere danas teže biti sudac nego prije?

- Tome najviše pridonose društvene mreže. Što se suđenja tiče, lakše je zbog VAR-a. Ako mi VAR potvrdi neku odluku i kaže da sam u pravu, onda ja kroz utakmicu rastem i imam puno samopouzdanja. Na tom prvom derbiju koji sam sudio između Dinama i Hajduka Livaja je zabio gol rukom. Ja sam bio dobro postavljen, ali on mi je zaklanjao pogled. Da nije bilo VAR-a i da je gol priznat, opet bi se pojavile razne priče.

Kako se inače nosite s pritiskom i negativnim komentarima?

- Komentare pokušavam ne čitati, ali onda mi netko iz društva prenese neki komentar ili pošalje ‘screenshot’… Najviše me živcira kada nakon utakmice želim otići na bazen ili u planinu na Ivanščici, malo očistiti misli, a onda me netko ondje prepozna i krene komentirati kako sam sudio.

Je li postojanje VAR-a i dvosjekli mač u smislu da se suci previše opuste misleći da je netko uvijek tu da ih spasi?

- Radi se na tome. Shvatili su u UEFA-i da suci olako pristupaju nekim stvarima i previše se oslanjaju na VAR. Mora se suditi isključivo na terenu, da zaboraviš kako VAR postoji.

Je li lakše biti glavni ili VAR sudac?

- Imam puno više utakmica kao glavni, tu se prirodnije osjećam. U VAR sobi sam rjeđe.

Koju biste pogrešku iz sudačke karijere voljeli ispraviti da možete?

- Kod ključnih odluka sve je ispravio VAR, osim jedne. Bio je to dvoboj u Kupu, Lokomotiva – Osijek. Mislim da sam Mersinaju dao drugi žuti zbog faula nad Mierezom, a faula nije bilo. Tu VAR ne može reagirati. Hvala Bogu, nismo utjecali na rezultat. To je inače najteži dio, pogreškom izravno utjecati na razvoj utakmice.

Bi li bilo dobro da i suci poput igrača i trenera daju izjave nakon utakmice?

- O tome se na svjetskoj razini dosta priča. Postoje podneblja dobra za taj pristup i ona koja nisu. Ako pogriješim, kako ću ljutitom navijaču, igraču ili treneru objasniti da sam gledao u tu situaciju, ali je nisam prepoznao kako treba. Mislim da kao društvo još nismo spremni za takvo što.

Možda bi ipak pomoglo ponekad objasniti da su postojali neki objektivni razlozi zašto je sucima nešto promaknulo.

- Problem je što se ide s pričom da netko nekog namjerno oštećuje. Da nije toga, ne bismo imali ni potrebnu objašnjavati. U nekim jačim ligama gdje su suci profesionalci rade se puno veće pogreške nego kod nas.

Kad ste već spomenuli profesionalce, je li takvo što moguće i u hrvatskom suđenju i biste li Vi bili za takav put?

- To bi nam puno olakšalo. Stalno si dostupan, baviš se samo time i to je to. Ovo nam je svima drugi posao i nekad je teško očekivati da ćeš biti na 100 posto koncentracije ako si imao loš dan na poslu ili nešto slično.

Imate li neke posebne rituale na dan utakmice?

- Imam običaj između obroka i odlaska na utakmicu malo odspavati s isključenim mobitelom. Sat i pol, dva.

Kome se prvome javite nakon utakmice prokomentirati suđenje?

- Imam jednu grupu lokalnih sudaca iz Međimurja koji prate sve. Oni su moji konstruktivni kritičari. Naravno, sve komentiram i s Bebekom, Strukanom te šefom sudaca i članovima Sudačke komisije.

Maštate li o suđenju Lige prvaka i Svjetskog prvenstva jednog dana?

- Svaki sudac ima takvu ambiciju, pa tako i ja. Nadam se da ću je uspjeti ostvariti jednog dana.