Povijesnu feštu kakvu to malo mjesto ne pamti dočekali su Runovići.
Nogometni klub Mračaj koji će dogodine napuniti 60 godina postojanja je za svoja tri najveća sina organizirao manifestaciju ‘Tri kapetana’. Uz prisustvo brojnih faca iz sportskog, političkog, estradnog života na Mračajevom igralištu Pojilo gdje je sve počelo otvoren je veliki pano u čast trojice igrača poniklih u ovom malom amaterskom klubu, a koji su postali kapetani reprezentacija, Ivan Buljan (73) i Ivan Gudelj (63) ondašnje jugoslavenske, Zvonimir Boban (54) u kasnije vrijeme reprezentacije Hrvatske.
Općina od jedva dvije tisuće stanovnika postala je na jednu večer nogometni centar Hrvatske. Za istim stolom bili su Alen Bokšić, Aljoša Asanović, Igor Štimac, Mario Stanić, Joško Jeličić, izbornik Zlatko Dalić, Stipe Pletikosa... Da je u ono njihovo igračko vrijeme bilo Transfermarkta, vrijedili bi po današnjim ciframa stotine milijuna eura. A tri kapetana još stotine!
Fenomen Mračaja
- Velike su emocije. Resetirao sam se ovdje i vratio sam se u 1974. godinu. Osjećam se kao da mi je opet 14 godina, da opet trčim na trening. Marinko Boban me pozvao na prvi trening, a ja sam iz Zmijavaca stigao na biciklu s prijateljima iz škole – prisjetio se u ‘vremeplovu’ Gudelj i posebno pohvalio načelnika općine Marija Repušića na ideji i logistici oko svečanosti.
- Sjećam se ovdje utakmica, navijači su tukli u ‘lamaru’, lim kada bi Mračaj dao gol. U to vrijeme Mračaj je bio jedini klub u Imotskoj krajini. Tu je igrao Ivan Šarić, Zvonin ujak, sjajan talent, igrao je za Velež. A njegov otac Marinko Boban je svima nama bio trener, prije toga je bio igrač i kapetan. Mene je s 14 i pol godina stavio da igram za seniorsku momčad protiv Veleža u prijateljskoj utakmici – pričao nam je Gudelj.
Neponovljiva večer
Pitali smo Gudelja kako uopće objasniti taj fenomen malog Mračaja?
- Sjećam se kako bismo ovdje Iku Buljana čekali iz Splita da dođe, da ga vidimo. Pa sam onda u Hajduk otišao i ja, pa je došao Zvone (otišao u Dinamo, nap.a.). Puno je ovdje poniklo odličnih igrača. Tu je igrao i Branko Tucak, Mladen Karoglan, Dražen Boban... Iz Imotske krajine su i Drago Čelić, Ante Rebić, i Kristijan Jakić je iz Runovića... – nabrajao je Gudelj, pa kao nekad na terenu opet zabio.
- Ovakva večer se više nikada neće ponoviti!
Runovići spajaju
Buljan se prisjetio kako je tu dobio priliku na probi, u kombiniranoj momčadi u prijateljskom susretu s Valom. Zabio je dva gola i onda je sve krenulo.
- Vjerujem da bih kad tad vjerojatno isplivao i da nije bilo te probne utakmice jer sam bio strašno uporan. Biće Mladinić koji mi je bio drugi otac imao je svog ljubimca Juricu Jerkovića kojeg je volio. Imao je i Šuru, Frfu... (Ivicu Šurjaka, Dražena Mužinića, nap.a.). Kad bi oni zakasnili navečer napa’ bi ih, a meni ne bi ništa reka jer sam iša glavom kroz zid šta je on volija – prisjetio se Buljan.
- Poslije mnogo godina sam opet ovdje na terenu, poplavile su me emocije, naježim se. Ovo je fenomenalno da jedno mjesto kao što je moje rodno selo Runovići ima sada ovakve uvjete. Ovo je sada neprepoznatljivo u odnosu na ono vrijeme kada sam ja igrao. Teško je ostati imun na sve ovo – sa suzama u očima nahvalio je Buljan kako sada izgleda Pojilo.
A Runovići spajaju cijelu Hrvatsku, Zagreb i Split, sjever i jug. Buljan i Gudelj su legende Hajduka, Boban Dinama.
’Buljan mi je ‘kum’, a Gudelj rođak’
- Jako se lijepo vratiti u klub u koje sam po prvi put registriran, klub i kraj koji je dao toliko talenata, koji toliko vole nogomet. Ja sam iz Imotskog, a prvu registraciju sam imao u Mračaju koji ima posebno mjesto u povijesti nogometa u Imotskoj krajini. U vremenu kada sam ja odrastao to je uvijek ovdje bio najbitniji klub. Tu mi je igrao otac, ujak, brat, na kraju i ja. Jako mi je drago zbog ove fešte na kojoj sam se uz ova dva velikana našao i ja. Svaka čast ljudima koji su ovo organizirali, lijepa ideja. Jako lijepa stvar za imotski nogomet, Runoviće – naglasio je emotivni Boban.
Priznao je pritom, makar je završio u Maksimiru, a ne na Poljudu, da su dva njegova velika prethodnika pokazali put.
- Da mi je netko prije 40 godina rekao da ću iz Mračaja doći do Milana naravno da mu ne bih vjerovao, ali snovi su uvijek dozvoljeni, pogotovo kada si dijete. Uspio sam doći do velikih klubova, ali to sam uspio i zbog velikih uzora. Moja je obitelj sjedinjena u kumstvu s Ivanom Buljanom, a rođak sam s Ivanom Gudeljom. Daljnji smo rođaci, ali smo rođaci. Bili su mi inspiracija za ono što sam kasnije postigao – kazao je Boban.
I od Bobana smo tražili da otkrije tajnu Mračaja, kako je ovaj kraj, klub, dao čak tri reprezentativna kapetana?
- Kada imaš puno karaktera, želje za uspjehom, ambicije, na kraju se ostvare najveće stvari. Evidentno je da ovdje postoji genetska predispozicija, nekakva baza, talent kojem smo imali. Bez njega ne krećeš. Nije sve samo u radu, ali kada imaš taj talent onda je najviše u samom radu. Uvijek kada dolaziš iz manjeg mjesta, kada si dijete sa slabijim uvjetima za rad, imaš veću volju za uspjehom. Tako je bilo i sa mnom, nisam bio ništa drugačiji od milijuna drugih dječaka koji sanjaju postati nogometaši. Imao sam kasnije i puno sreće, puno pogreške obitelji, ali na kraju uz nekakvu genetsku predispoziciju koju sam imao jedino je veliki rad ono što te dovede do velikih stvari – rekao je Boban.
