Evo ih, došli su... Skupljaju staro željezo? Popravljaju kišobrane? Triba skinit rebe sa sušila, takujin vezat oko vrata? Ma neee, nisu to braća čergari iz nekog drugog doba, na fotografiji koju nam je sa Zlatnih vrata poslao čitatelj radnici su našeg Hrvatskog narodnog kazališta, priprema se otvorenje Splitskog ljeta! Ipak, po vozilima koja koriste nikad se ne bi reklo da će ovakvim transportom na Peristilu za koji dan izrasti pozornica za premijeru velike Puccinijeve opera “Tosca”. Iz gledališta sve će sjati, sjajni kostimi i veličanstvena scenografija. Blještat će trumbete i kliziti violine u orkestru, još će jednom oduševiti “Recondita armonia”, “Vissi d’arte” i “E lucevan le stelle”. Sve će biti vrh, baš kako treba.
Malo tko će zapaziti kako naš HNK desetljećima krpa tehničku opremu, da je pozornica ispod svile i kadife sklepotina od starih puntižela i ruzinavih građevinskih cijevi, da se oprema dovozi kolima iz balkanskih filmova i da publika sjedi na onim latenim sjedalicama koje nakon dvadesetak minuta uzrokuju pozadinske bolove poput inkvizicijskih sprava za mučenje.
Ima dvadeset godina, možda i koja više, kad sam na tu temu – vrlo ambiciozno – razgovarao s tadašnjim šefom splitskih konzervatora dr. Joškom Belamarićem. Prijedlog je išao u smjeru donošenja posebnih uvjeta za korištenje Peristila i drugih lokacija i sve je bilo lijepo zamišljeno: izradila bi se suvremena sklopiva pozornica od aluminijskih komponenti, sastavljala bi se i sklapala u rekordnom vremenu, gledalište isto tako. Pozornica na carskom trgu bila bi funkcionalna i ugodna.
Ispod pozlate
I nakon tih pustih godina mi smo još na zapregama, daskama, ruzinavoj skalameriji i onim metalnim katrigama, ubojicama trtice. Pozornica je ove godine malešna, toliko mala da bi mogla konkurirati za Guinnessovu knjigu rekorda kao najmanja scena na kojoj se ikad izvela “Tosca”. A nije poanta da je mikronska, nego da je – adekvatna.
U isto vrijeme svjedočimo svakom i bilo kakvom koncertu na javnim prostorima; postavljaju se pozornice pet puta suvremenije nego što je ona iz naših i konzervatorskih snova od prije dva desetljeća, a u isto vrijeme na par kilometara udaljenom Ultra festivalu oprema je svemirska. Samo fali da kazališne radnike netko pošalje s ovim karom da izvide je li slučajno nešto materijala ostalo pa da se nedožunta ako što fali na kazališnim izvedbama. Jadan je grad koji ne može svom teatru nabaviti niti pozornicu, a da ne govorimo o drugoj opremi: zvučnicima, rasvjeti, stolicama...
Ono malo kulture što imamo improviziramo, koristimo se okrpinama. A ne bi trebalo biti tako i nije da naša kultura baš ništa ne valja. Najljepši prizor na probama “Tosce” je nasuprot pozornice: stotine turista zastaju, snimaju mobitelima čudesne prizore i plješću nakon arija. Dakle nisu svi stranci u Splitu pijani pišaduri, ima tu slučajne publike koja u tišini po sat vremena iza ograde stoji na nogama diveći se prizoru opere usred savršeno očuvanog antičkog trga. I to mukte. Malo je takvih mjesta na svijetu. Grad je za isti taj vikend bio pun ultraša - i oni su prolazili sjevernom stranom Pertistila na vrhovima prstiju. Glas se nije čuo. Da je ovih večeri pun grad domaćih, teško je vjerovati da bi onakav mir bio na probama. Dapače, u pravilu baš domaći znaju ometati izvedbe na Peristilu, i to namjerno. Onaj aplauz turističke publike je zaslužen, želim ga vidjeti upućenog kako izvođačima, tako i tehnici koja u strašnim uvjetima radi svoj posao. Što je ispod pozlate, ostaje za nas. Da turisti to vide, vjerujem da bi milodare skupljali za transportna kolica na struju, bokun pozornice i novo gledalište.
