Snimka kralja Aleksandra Karađorđevića u posjetu Splitu povod je pravog verbalnog rata na društvenim mrežama. Nacionalistima s onu stranu Dunava to je krunski dokaz da je Split dvadesetih godina prošlog stoljeća bio pravi jugoslavenski grad, a našim "domoljubima" još jedna potvrda kako smo prevarili beogradsku čaršiju, hineći ljubav koja nikad nije postojala. Hm... Neće biti baš tako.
Odakle takve silne simpatije prema Karađorđeviću? Ovaj se grad stoljećima pokušavao izvući iz kandži mletačkog lava. I kad bi se Splićanima činilo da im je to pošlo za rukom, politička bi im se zbilja narugala.
Zato su već u vrijeme Prvog svjetskog rata, kad se tek izdaleka slutilo da bi se Kraljevina Srbija mogla naći na pobjedničkoj strani, sve nade počeli polagati u dinastiju Karađorđević, koja bi Split konačno umaknula Talijanima.
Iredenta
Po jednoj verziji, granica nekakve proširene Srbije trebala je biti na Punta Planki kod Rogoznice, koja Jadran dijeli na sjeverni i južni. Srećom, ta je ideja propala, a došlo je do ujedinjena slavenskih naroda od Gevgelije do Triglava.
Video:
No i iz te je priče Hrvatska, koja se u Prvom svjetskom ratu našla na poraženoj strani, izišla kratkih rukava.
Talijani, koji su u pravo vrijeme prešli pobjednicima, raspadom Austro-Ugarske dokopali su se Istre, Rijeke, Cresa, Lošinja, Zadra, Palagruže, u prvo vrijeme čak i Šibenika i njegovog zaleđa. Samo je još trebalo ugrabiti Split i iredenta bi ostvarila gotovo sve svoje ciljeve.
Zato je Ante Trumbić, najčuveniji splitski političar toga vremena, u Zagrebu preklinjao Radića da se što prije krene s ujedinjenjem Države SHS i Kraljevine Srbije jer bi svakoga trena mogli banuti Talijani. Njihov vojni brod već je bio u akvatoriju i doslovno su dani odlučivali o tomu hoće li se najveći hrvatski grad na Jadranu opet Spalatom zvati.
"Dobro nam došli, nepobjedivi sokolovi naši! Dobro nam došli, osloboditelji naši, ponosni naš cvijete, najljepši i najmiliji. Blagosloven bio čas kada vas vidjesmo. Blagoslovena vam svaka stopa bila!" Tako je splitski gradonačelnik dr. Josip Smodlaka na Rivi pozdravio 2. bataljon 13. pješadijskog puka Timočke divizije.
Da, povijesna je istina, taj 20. 11. 1918. Splićani su doživjeli kao datum oslobođenja od stoljetnog tuđinskog jarma. Mislilo se da su ulaskom junačke srpske vojske u grad, talijanske pretenzije na Split konačno odbačene za sva vremena. Zato je slavenskoj braći oduševljeno klicalo deset tisuća građana. Vladala je prava euforija.
Gotovo cijeli Split okupio se i na dočeku lijesa s kraljevim posmrtnim ostacima, a nakon što ga je, u suradnji s ustašama, smaknuo Bugarin Vlado Černozemski, pripadnik Unutrašnje makedonske revolucionarne organizacije VMRO. Plakalo se i naricalo za njim kao za Titom na Poljudu.
Kako to da su se onda Splićani ohladili od jugoslavenstva i zašto više u Beogradu nisu vidjeli saveznika? U pitanju su dva velika razočaranja. Rapalskim ugovorima Hrvati su definitivno izgubili Istru, Zadar, Cres, Lošinj, Lastovo i Palagružu, koje će tek nakon Drugog svjetskog rata vratiti neustrašivi Brozovi partizani.
Velikosrpstvo i unitarizam
Mnoge su se kraljeve pristaše u Splitu našle povrijeđenima jer je ponižavajući Rapalski ugovor potvrđen odlukom upravo kralja Aleksandra Karađorđevića Prvog, iako zbog silnog narodnog nezadovoljstva nikada nije bio razmatran u Narodnoj skupštini.
Drugi razlog su, naravno, pucnji u hrvatske zastupnike koje je uputio ratni veteran Puniša Račić. To je definitivno početak kraja ideje o zajedničkoj državi.
Dvadesetog lipnja 1928. umrla je Kraljevina Jugoslavija, samo što to još nitko nije bio obznanio. Tog je dana s govornice Narodne skupštine u Beogradu, nakon žestoke parlamentarne rasprave, Račić zapucao na narodne zastupnike HSS-a i ubio Đuru Basarička i Pavla Radića, ranio Ivana Pernara i Ivana Granđu, te smrtno ranio Stjepana Radića.
Nakon velikog pogreba upriličenog pučkom tribunu Radiću, u cijeloj Hrvatskoj počinje jačati otpor velikosrpskoj politici i jugoslavenskom unitarizmu, a HSS u Splitu postaje moćna politička organizacija, čiji skupovi postaju najmasovniji.
Mnogi koji su do tada bili uz dinastiju Karađorđević polako prelaze HSS-ovcima, pravašima, ali i komunistima koji političko uporište nalaze među siromašnim težacima i radnicima.
Do početka Drugog svjetskog rata, u Splitu će uz beogradski režim praktički ostati oni koji su o njemu bili materijalno ovisni: žandari, oficiri, činovništvo, aktivni članovi stranaka jugoslavenske orijentacije i radikalne ORJUNA-e, te nešto građanstva koje je sentimentalno bilo vezano uz velike srpske pobjede u Prvom svjetskom ratu ostvarene protiv Splićanima mrske i ugnjetavačke Austro-Ugarske.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....