Postoji li veći jad u Splitu? Irena: ‘Ljudi, pomozite! Roditelji su im umrli, u ovoj šupi žive bolesni brat i sestra...‘

U centru grada, u mračnoj šupi, bivšoj praoni bez prozora, u svega 20 kvadrata koji glume stan, događa se jedna od najtežih, najmučnijih priča splitskog siromaštva i jada. U najgorim uvjetima tu žive 43. godišnji brat i 50. godišnja mu sestra, osobe s poteškoćama, socijalni slučajevi. Prostor je gradski, hrane se u menzi, žive od ono malo socijalne pomoći. I nikad i nikome se na svoj užas potužili nisu. Nisu sami u tom stanu. Društvo im prave miševi, štakori, žohari, crvi. Uvlače im se u ormare, namještaj, kreću se po njihovim krevetima. Plaze im po tanjurima, ostavljaju izmet po hrani koju u taj svoj dom, jer ovo je njihov jedini dom, donesu iz menze.

Iza ovih zidova žive dvoje bolesnih ljudi

Ljudi, za ovakav jad odavno nismo čuli, ovo je strašno. Irena Bradić, utemeljiteljica Facebook grupe ‘Ko šta da - ko šta može‘, s nekoliko samoorganiziranih volontera i ljudi koji su skočili na apel, u utorak popodne krenula je u prvu akciju. Sedmero njih, četiri žene i tri muškarca odmah su prionuli poslu. Za početak je krenulo čišćenje. Kažu nam, to je samo početak. Bit će tih tura još dosta. No ono što su u ovoj prvoj akciji vidjeli teško će zaboraviti.

Vreće i vreće smeća volonteri su izvukli već u prvoj akciji

Slike užasa

- Imam 60. godina i još nisam u životu naišla na ovako nešto... Ovo je užasno. Kanalizacija im je zaštopana, žarulje su spojene kabelima na mjerilo, sve što se u tom stanu nalazi je u raspadajućem stanju. Sve to treba izbaciti vani, jer apsolutno se sve oko njih raspada od trulosti. Nijedna fotografija ne može dočarati pravo stanje stvari, niti nas pripremiti na ovo groblje – kaže vidno šokirana Irena.

Pojašnjava nam kako ih je dočekala slika dvoje odraslih bolesnih ljudi, brata koji se brine koliko može o svojoj sestri. Prije mjesec i pol dana preminula im je majka. Otac je umro davno. I bolesna mama je živjela s njima u tom jadu, u 20 kvadrata šupe s visokim stropom. Kako bi se iskoristio prostor, u njoj je davno bila napravljena drvena galerija na kojoj se nalazila sobica.

- U taj se dio nismo mogli popeti jer su stepenice u raspadajućem stanju, trule od vlage, pune crvi. Nismo shvatili što ih još drži, ali ocijenili smo da ih se ni slučajno ne smijemo dotaknuti prilikom čišćenja, jer bi sve palo po nama. Znači sve se, ali sve se kompletno mora baciti. I sve treba od početka sanirati, od zidova, cijevi, kabela... Još sam šokirana ovim što sam vidjela. Ne mogu shvatiti da itko u 21. stoljeću mora živjeti u takvim uvjetima. Treba nam pomoć. Sami nećemo ovo moći iznijeti na svojim leđima. Nešto smo uspjeli napraviti, ali trebaju nam meštri, treba nam nekoliko pari snažnih ruku koji će napraviti nešto za ove tužne ljude. Oni u ovom čemeru žive cijeli svoj život, ne znaju za bolje. Dajte da im pomognemo svi skupa – veli Irena.

Sva je drvenarija trula i puna crva

Vlaga i plijesan su prodrli duboko u stan

Život je ovdje stao

Kartonima protiv kiše

Sedam pari ruku u utorak popodne je u kese sakupilo gomile izgrižene odjeće, posteljine, pokupilo je dio sakupljene truline njihova života. Iščupalo je staru, derutnu, vlažnu kuhinju, ocijenilo stanje. Stanje je grozno. Vlaga im ulazi kroz sve zidove, plijesan grabi gdje može. Kroz ulazna vrata ulazi im kiša, blato. Brat ih je pokrio iznutra kartonima, ali ne pomaže. Karton je tu nemoćan. Blizu je kanalizacija, fekalije im se nakon što poplavi dvorište ulijevaju u dom. Iz nje, i iz zahodske školjke u taj jad ulaze kanalizacijski štakori koji se šeću oko njih. Užasna je to slika iz centra grada. Treba napraviti nešto, volonteri mole Split da im pomogne.

Zidovi se listaju od truleži i plijesni

Ovako se štite od kiše

- Ne možemo platiti radnike, ali uzdamo se u ljudsku solidarnost, duboko vjerujemo da će nam se javiti netko tko zna raditi vodoinstalaterske poslove. Dajte da im sredimo tuš kabinu, školjku, promijenimo cijevi. Trebao bi nam zidar kako bi mogli maknuti vlagu i plijesan, pitur da sve obojimo. Ima li koji električar da nam da ruke, mi ćemo pomoći koliko možemo. Unutra se ne može disati od vlage i smrada. Mi smo počistili tek mali dio, čeka nas još puno posla. Trebao bi nam i neki kombi da ovo odnesemo. Naša se grupa odmah angažirala, ljudi su nam donirali posteljinu, skuplja se odjeća. Snaći ćemo se i za namještaj, naći ćemo i to putem – veli Irena.

Traže se meštri za popravak ove tuge

Deltron donirao hranu

Pomogla je i firma Deltron, ti im dobri ljudi uvijek uskoče. Donirali su im hranu, konzerve, da im se nađe. Ali nedostaje još puno toga...

- Ako je kome ostalo cementa, knaufa, boje, gipsa, pločica od renoviranja, ne bacajte, donirajte nam. Trebalo bi nam i cijevi, kabela, tuš kada, školjka. Ništa luksuzno, ništa skupo, samo da radi, da može poslužiti. Sve će nam dobro doći – veli Irena Bradić u ime prve ekipe za pomoć.

Tko zna koliko bi brat i sestra živjeli u ovom jadu da nije bilo njihove susjede Antonije, koja ih redovno posjećuje. Primijetila je kako se stanje nakon majčine smrti dodatno pogoršalo, pa je brzo alarmirala grupu u kojoj i sama djeluje. Ona je ta poveznica između volontera, te brata i sestre. Njenim riječima vjeruju, pa ih je uspjela uvjeriti da puste ljude u njihov život. Pitamo Antoniju kakav je prizor zatekla.

- Uvijek su bili lošeg imovinskog stanja, ali dok su roditelji bili živi, ajde, još nekako je to išlo. Ali poslije, a šta da vam kažem. Ovo se ne može nazvati stanom, ovo nije život za nikoga. Oni su ostali zatečeni u nekoj prošlosti, sada i u teškoj nemoći, u prostoru vlažnom, bolesnom, bez sunca i miseca. Idealnom za miševe, štakore koji se unutra kote. Sve je puno crvi, migolje se okolo, u namještaju su, po zidovima, u hrani. Vole trulinu. Izmet glodavaca je na sve strane. Čak i u ormarima u njihovoj robi. Dok smo kupili i iznosili smeće, oko nas su se ustrčali miševi, izvukli su se iz rupa žohari. Nije za one slabog želuca. A još odvratnije je bilo vidjeti mišje lešine, od svježih do starih ostataka kostiju. Srce me boli od tog prizora – priča Antonija.

Ima li mučnijeg prizora od ovoga

Lanac se pokrenuo

Nije mogla to gledati, odmah je sve ispričala Ireni. Zajedno su krenule u akciju, priskočili su u pomoć i ostali volonteri. Onda su ljudi počeli zvati druge ljude.

- Vjerujte mi, nije čudo da su se razbolili. Ne znam kako su sve ovo i preživjeli. Uz sve ono što je Irena rekla, trebat će nam i higijenskih potrepština. Naći ćemo mi i frižider, i namještaj mikrovalnu, i posuđe, i tanjure i čaše, i hranu za njihovog psa. Ali sve ovo nema smisla ako ne dođu meštri, ako ne riješimo vlagu i fekalije koje im ulaze u kuću. Sami ne možemo, treba nam pomoć dobrih ljudi – poziva i Antonija.

Ima li mučnijeg prizora od ovoga

Detalj iz kupaonice

‘Ko šta da - ko šta može‘ grupa je krenula u akciju. Lanac se pokrenuo. Ajmo ljudi, treba im pomoć, dobro se dobrim vraća. Ili kako kažu u grupi ‘Pomozimo, jer nikad ne znamo kada će nam pomoć biti potrebna‘.

Detalj iz kupaonice