Bolesnu Splićanku tata 2 dana nosio na marjansku plažu, treći dan zaustavljen na rampi: ‘Što trebam? Otkinuti joj nogu?‘

Papir. Pečat. Birokracija. Trojstvo iz pakla. Pogotovo roditelju čijem djetetu pomoć treba.

Prije koji mjesec naša je mlada sugrađanka preživjela težu prometnu nesreću, nakon koje je „odradila“ i operaciju i sepsu. Na dobrom je putu oporavka, rekoše liječnici, a dodatna bi joj pomoć bila da svakoga dana svoju ranjenu nogu uroni u more i dozvoli velikom plavetnilu da joj vrati zdravlje.

Tata i mama, kao i svaki tata i mama, dali su sve od sebe. Voziti gdje treba. Nositi gdje treba. Zahvaliti Bogu što im se dijete rodilo na poluotoku, pa je more, eto, svud oko nas.

- Bene! Em je plaža za osobe s invaliditetom, olakšan joj je pristup, mogu svoju djevojčicu donijeti do mora, em je u hladovini, pa će joj biti lakše – pripovijeda nam naš čitatelj zašto se dosjetio te plaže.

Nikola Vilić/Cropix

Dva dana zaredom vozio je prema tamo, na rampi bi ga ljubazni mladi ljudi propustili on bi dijete donio do mora, pustio je da morem smanji bol. Sat. Nekad dva. I natrag, doma, pod klimu.

Nema prolaza

Kada je trećeg dana krenuo put Bena na rampi ga je zaustavio zaposlenik Javne ustanove za upravljanje park šumom Marjan i zabranio mu prolaz. Zašto je jučer mogao, a danas ne može? Zato jer su jučer tu bili studenti, da danas je tu zaposlenik. Zašto ne može proći? Zato što nema dozvolu. Gdje može dobiti dozvolu? Grad? Javna ustanova?

Rampa na ulazu u park šumu Marjan

Ante Čizmić/Cropix

- Objasnili su mi i otišao sam po tu dozvolu samo da bi doznao kako je ne mogu dobiti, jer mi dijete nije 80-postotni invalid! Šta joj trebam? Otkinuti nogu?! Ne treba mi dozvola do kraja života, nego još ovih tjedan, dva, dokle joj more može biti blagonaklono. Ima li itko u ovom gradu tko promišlja dalje od nosa? – ljut je Tata koji je nakon svega bio primoran kći voziti na plažu za osobe s invaliditetom, ali u Dugom Ratu, jer, kako kaže, tamo ne triba propusnica. 

Plaža Bene

Nikola Vilić/Cropix

Nema na Benama tisuće kupača, nema parkiranih tisuće automobila, dolaze ljudi koji pješke uistinu ne mogu. Pravila i zakoni jesu tu da nam olakšaju život. Pridržavamo ih se. No, možda je uistinu vrijeme da ih malo, malčice proširimo i pokušamo zamisliti što bi se sve moglo zbiti, da razmišljamo šahovski, barem dva poteza unaprijed. Nije red djetetu ne dati šansu.

Za sve one koji će kazati kako ovaj naš poluotok ima i druge plaže – pristup onome koji na rukama nosi ozbiljno ranjenu djevojku nije lagan. Otvorite srce, kad već niste oči.