Prodavačice iz jednog splitskog trgovačkog centra nam javljaju kako im svakog dana sa završetkom radnog vremena u smeću završi hrane u vrijednosti od 50 do sto, ponekad i više eura.
Ono što se nije prodalo iz njihove kuhinje, skuhano, pečeno, meso, riba variva, salate, juhe, sve se to pakira u vreće, važe i baca u kontejner. Nije to jedini primjer, hrana ide u otpad i u brojnim drugim trgovinama, kažu nam njihovi djelatnici koji ne mogu ništa drugo se praviti se da ne vide takav bahatluk.
Kulminacija je bila za blagdanske dane. Pričaju nam djelatnici jedne splitske trgovine iz koje je samo na Badnjak u smeću završilo mnoštvo pečenog mesa, piletine, bakalara, variva, salate, u vrijednosti od nekoliko stotina eura.
Nije se prodalo, pa su poslodavci podvukli crtu i odlučili ostatak baciti u kontejner. Nažalost, u trenucima dok nam vojska ljudi kopa po kontejnerima, a glad caruje u nekim obiteljima, ovakvih situacija imamo na sve strane.
- Sramota, boli njih neka stvar što ima toliko gladnog svita. Je li se to može nekome potrebitom donirati, moglo je. Ali ne, to je za njih smeće. To vam je to, sit gladnom ne vjeruje, staro je pravilo. Mi svaki dan gledamo kako bacaju i bacaju.
I hvata nas ljutnja, osobito na blagdanske dane. Ali da ideš nešto svojim nadređenima kazati još će ti prilipit opomenu, otkaz. Držat će te za revolucionara, za nekog ko izaziva probleme. I onda šutiš i gledaš, ali ne možeš opet toliko šutit i mirno gledati. Posebno ne na blagdane, to je bilo gnjusno - potužila nam se prodavačica iz jednog splitskog lanca.
Pričaju nam zaposlenici jednog podmarjanskog dućana kako im u smeću često završe neprodane narezane salame, fetice raznih vrsta sireva. Pričaju kako ih srce boli kad vide ljude kako čeznutljivo gledaju izloženo, pa onda sa strane prebiru žunte. A one znaju kako će to što su tako čeznutljivo gledali ići u otpatke. No, pomoći im ne mogu, Veliki Brat u obliku kamera hvata svaku sitnicu. I licemjeran je prilično po ovom pitanju.
- Dođe mi da nekim od šefova kažem - srami se, srami se kada imaš obraza ne vodit računa o namirnicama, uludo ih trošit i toliko toga poslije bacat. Bi li to radili doma da je tvoje, da sam kuhaš. Ne bi. Ali ode se sve može.
Sve je meni jasno, znam da se mora vodit računica unosa i iznosa, da se točno zna koliko je hrane utrošeno, prodano i što je ostalo. Ali je li se moglo na vrijeme spustit cijena pa da nekim ljudima bude što dostupnije. Moglo se. Ili se podilit nekako. A ne ovako bacat. Pukla bi od bisa – kaže nam jedna ogorčena prodavačica.
Često po kontejnerima pokraj manjih dućana znamo viđati odbačeno voće i povrće koje viri iz neke od kartonskih kutija. I njima je sudbina zapečaćena. Škakljiva je to tema na koju nam neki djelatnici nisu baš voljni pričati. Samo će potiho kazati kako ostatke iz prodaje ne stavljaju pored smeća, već ih kamufliraju u ambalažu.
-Tako nam je rečeno, tako radimo. Nekad te duša boli kad vidiš koliko toga se nepotrebno baca. Moglo je završit i u azilu za životinje, uvijek se nešto moglo pametno iskoristit. Ne mogu shvatit takvo razbacivanje dok neki ljudi gladuju – kaže nam prodavačica jednog malog splitskog dućana.