Šta je Vodičanima donija, a šta odnija turizam?
Donija in je financijski prosperitet, ali odnija in je dušu! Nema više druženja, nema više zajedništva, kroz rivu se može projti i na prste pobrojiti jude koji šetaju, a da su Vodičani! Sve je pojila jagma za novcem! Di sada, u ovu uru naći Vodičane, domaće, lokalce? Sada nigdi! Možeš jedino navečer kod Stare peškarije, naći nji četiri-pet, vamo ispod Barbina kantuna njih troje, i to ti je sve skupa deset judi! Di su drugi? Nema ih, opće vanka, ne izlazu! Ili broje novce ili čistu apartmane!
Eto, tako nam je, u par riči Ivica Strikoman Krpina, objasnio svoje viđenje stanja duha u Vodicama. A ono je takvo, da su Vodičani aktivniji virtualno, na društvenim mrežama, nego fizički. Vodičane možeš još najti, čuti i vićiti kod Peke i njegovih kompanjona, na www. adresi "Vodice u srcu i duši".
- U selu teško da ćeš ih treviti od pustih turistov! Vodičani više nemaju tema. O čemu će govoriti, o poju? Pa mi u Vodicama imamo samo još dva čovika koji se bavu poljoprivredon! To su Grgo Birin i Mihovil Šprljan, oni još jedini radu lozu i živu od vina. Ovo je drugo sve ništa!
Topar tan!
- A prije? Prije bi judi od višanj, kad bi pobrali i prodali dizali još jedan kat, ili krov mećali na kuću. Danas višanj više nemoš nać ni za pozobati, a kamoli da bi šta pravija od njih, pod ili krov kuće! Višnje su bile u po šestog miseca, kad bi završile višnje, onda bi počeja turizam. Danas je turizam pozoba sve – i višnje, i grožđe i jude! Nema nigdi nikog, sami furešti! Evo, i ovi gori u mene, šta se javja s balkona, i on je gost. Frančež! – veli Krpina, dok nas odozgori pristojno pozdravlja gospodin sa "Topar tan!"
- Eto na, a šta san van reka? – veli naš Strikoman.
A bravo, a kako su njegovi dobili nadimak Krpine? Ka da su bili šnajderi, a ne svi mesari, generacijama!
– To je još po mom šukundidi! On je vajik ima isparane gaće i okrpane, krpa na krpu, pa je posta – i osta – Krpina! A mesari od pantivjeka! Eto, ja san zadnji, koji je nakon 30 godina rada zatvorija butigu. Došli centri i odnili sve, i panj i sikiru! Ali, nadimak nije! Jedino se to u Vodicama još drži. Nema kuće koja ga nema!
A da starog vodičkog duha i vica još uvik ima, samo ga triba znat nać, uvjerili smo se u vodičkom lokalu "Đir", na rivi. Tamo smo stali popit piće, i upali usrid rođendana. Kojeg tamo slavi Mate Udovičić, vatrogasac, pa Kanjac Ivica zvani Kaca, električar, pa Ante Radin Mačukat zvani Apaša – piši, doktor po iskustvu. Tu su i dame, Jasminka Mula iz Koprivnice, pa Jasminka Kovač, isto iz Koprivnice.
– Sve su žene iz Koprivnice Jasminke, osim onih koje to nisu! – stručno mi objašnjava Mate, a meni se pari ka da slušan Grunfa iz "Alan Forda".
– Oćete li popit nešto? Oćete! Onda neka vas gazda počasti! Njegov je lokal – veselo društvo godi boga svoga, a gazda, di je gazda. Antonio je tu, odmah do gostiju. Ustvari, ode i nema gostiju, svi su ode domaći. Mate veli da je za rođendan donija bocu domaćeg opola i šaku mendula u kafić, a šta će gazda na to reć, ni ga uopće briga!
Konobar Đuza nam kaže kako ode svaki gost ima svoju katrigu, misto di sidi, i ako se slučajno dogodi da ko sidne na tuđe misto, odma mu se diže kad ovi dođe.
– Svi dolaze u istu uru ujutro. U sedan i deset! I aj ti sad napravi 25 kava. A niko neće čekat! I niko s nikin ne govori. Znaš kakvi ti je naš svit ujutro, dok ne popije kavu. Ne voli nikog ni vidit ni čut! Ja niti radio ne palin! – kaže Đuza, koji u lokalu u kojem je 16 godina ima status legende. Isto ka i sam kafić, koji već 24 godine uspješno brodi i posluje. I to već kroz drugu generaciju Zafrona, jer je Antonio kafić naslidija od ćaće koji je otiša u penziju. E, sad kako je stari ima veliko društvo, koje je dolazilo u kafić, tako i Antonio ima svoje, i – legenda živi.
Mogu reć koju za novine?
– Đuza, jesi ti novinar ili konobar? Pusti priču, donesi vamo piće!
– Viruj mi, bilo bi mi najbolje da san zna stavjat pločice! Dosad bi se bija obogatija! – odgovara Đuza, iako mu ni ovako nije loše. Skućija se, školova je troje dice, nikidan mu je i ćer bila u novinama, predsjednica je vodičke glazbe, ponosan je ćaća na ćer. A i on je svašta proša, i svašta panti, još otkako je radija u "Sedmici" di su mu ka gosti dolazili Dražen Petrović, Šiši Šarić, ćaća od ovog malog šta je sad u NBA, Zloćo Žurić, pa Ivica Tucak, sadašnji izbornik. Šta je pija Dražen?
– Uvik samo gusti sok! Ovi drugi su znali popit svašta, al' on – nikad ništa. Samo gusti!
– Je li mogu i ja reć koju za novine? Stavi da prodajen maslinovo ulje! – javlja se s drugog stola Nikola Čondić, a tu je s njim u stalnoj ekipi i Željko Roca, pa Sojba...
A onda izlazeći iz "Đira" zapnemo za još jednog Vodičana, fetivog bi se reklo, isto od kolina. Marko Juričev Martinčev, koji drži suvenirnicu "Šimun". Dobila je ime po sinu, a kad već njega spominjemo, da rećemo i to da je Šime Milenijska fotografija Strikoman dida, odnosno punac Marku.
– Vodili smo računa da sve u našoj butigi bude naše, domaće, vodičko, hrvatsko, od malih, domaćih proizvođača, da bude kvalitetno, a ne kinesko, liđerasto, jeftino i nikakvo. Zato nam se bilo malo teže i probiti, al evo, mislim da sad ubiremo plodove te orijentacije. Svaku godinu radimo sve bolje i bolje! – veli meni Marko.
A je ne virujen vlastitim ušima. Čekaj Marko, pa nije moguće da ti nije prodaja sigurno 30 posto lošija nega lani? To mi svi govore, svake godine, di god dođen... A Marko se smije:
– Ma kakvi, ljudi sve više cijene nešto što je kvalitetno, što je drugačije, što ima svoju vrijednost, priču, ime koje stoji iza njega. Po meni, čak je i bolje da je manja gužva, da je manje ljudi, a da su kvalitetniji kupci. Evo, ja ću vam reć da najmanje troše ovi gosti koji dođu u špici sezone, a najviše ovi u posezoni, ili predsezoni. I to čak četiri do pet puta više! To iz moje perspektive, suvenirnice. A di su drugi sadržaji i drugi pokazatelji! Šta ti vridi gužva i šta je sve puno, kad ti takvi gosti samo šetaju, i ništa ne kupuju! – govori Marko, a iz njega ka da Sveto pismo progovara.
Vodičani, metnite ovog momka za ministra turizma! Više san od njega čuja sadržaja u dvi minute, nego od drugih na čijin san tiskovnim konferencijama boravija dva sata. A sve dr., mr., pr..., a u većini šuć-muć pa prolij!
Evo ga na, inspekcija!
Dakako, Bog bi me pokara da negdi prođen, a ne navratin na pazar. Još pogotovo kad je vako lip ka ovaj vodiški, remek-djelo majstora Dinka Peračića. A moglo se odmah znati da će dobit puste nagrade jer su svi bili protiv kad je napravljen i nikome se nije svidio.
– Iđe li šta? – pitan, a moja draga Nada Štrkalj za bankon primrla od straja. Sve misli – od mog plavog rokovnika – evo ga na, inspekcija. Nije ona padobranac, sve u nje stoji kako triba, po PS-u, zakonima, propisima, legalno, i papiri i OPG. Al, jopet, kad rokovnik vidi...
– Slabo, moglo bi i bolje! – smije se Nada.
– Napišite vi slobodno da mi Vodičani koji ne iznajmljujemo apartmane imamo samo štete od turizma. Poskupi nam parking, s pet i šest kuna po uri na deset, poskupi nam u Nade petrusimen, mrkva, pomidore, i sve drugo.... – veli nam jedna domaća, Vodiška, u ulozi kupca, a Nada se ne slaže s njom.
– A di ću bit jeftinija... Gledaj, ovo salate i petrusimena, pun najlonić, pa sedan kuna?! Pa ne može cinije nikako. Evo, i fiskalni račun još dobijete uz to! – rječita je naša prodavačica koja je na ovom pazaru već 16 godinu, prava veteranka.
Eto nje i dogodine na istom mistu, ko Bog da...