I kad nas je bilo najviše, kad je sve doseljavalo u Knin iza "Oluje", i sad kad nas je najmanje, kad je sve otišlo u Irsku, jedno ti je uvik isto – neš nać mista za parking! Ljudi nema, a auta svaki dan sve više! - uveo nas je na brzinu u kninski prometni paradoks putnik namjernik koji se, jednako kao i reporterski dvojac Slobodne Dalmacije, motao to jutro užežin "Oluje" Zvonimirovim gradom. S kojeg je kraljevska pozlata – ako ju je ikad i bilo – odavno pala. Pokazala se kao obična bižuterija! Jer ni "kraljevska jamstva" nisu više što su nekad bila, mislim se dok gledam izbliđenu, ali još čitku reklamu s jedne od kninskih fasada "Pivo s kraljevskim jamstvom".
Knin je, u sjeni svoje velebne tvrđave, sjajna pozornica za junačke narative, za deseterce, isukane mačeve, dvadesetmetarske hrvatske stijegove, desnice na srcu – gdjekoju i u zraku - i suze na oku, MIG-ove i sokolove u brišućem letu. Ali, kao što ni Hrvatska ne može živjeti od mjesec ili dva turističke sezone, tako ni Knin ne može živjeti od jednog ili dva dana kolovoza cijelu godinu, makar se zvali i Dan pobjede, Dan domovinske zahvalnosti i Dan hrvatskih branitelja.
Svih ostalih dana u godini treba raditi, rješavati svoje svakodnevne, male, egzistencijalne probleme, kruh, mlijeko, režije, rate kredita, da ne bi postali veliki i nerješivi. Poput već spomenutog traženja parkinga, ili mjesta za djecu u vrtiću...
Hrvati, Srbi, ustaše, četnici... to ovdje nisu teme!
- To je isto još jedan kninski paradoks. Eto, svi kukaju da se sve iselilo vani, da nema nigdje nikog, ali opet nema mjesta u vrtiću za sve kninske mališane! Evo, moj Ivor je deveti na listi čekanja! A muž mi radi u Šibeniku, a ja isto, u Kninu, u dvije smjene! - veli nam Ana Banjan, učiteljica u kninskoj osnovnoj školi, onoj domovinske zahvalnosti, i mlada mama. Koju smo zatekli u onom najljepšem što Knin nudi – a to je pun park razigrane djece, mališana, i njihovih mama.
- Da ima još sprava za igranje, bilo bi ih i više! – dobacuje nam jedna od njih. Pa dodaje da bi trebalo popraviti malo i rupe u grmlju, da ne moraš strahovati da će djeca izletjeti na cestu. Dakle, gradonačelniče, čuli ste... Riješite to!
Znaju i gospođe da nije lako vrtić riješiti, navodno fali osoblja, i teta nedostaje, ali kako ćeš zadržati mlade obitelji ako im ni vrtić ne možeš osigurati? I što bi još trebalo? - pitam gospođe, mame, s kojima sam brzo upao u posve nenadanu "spiku". Umjesto da kukamo kako nečega – da nečega, ničega – nema, počele su mi nabrajati sve prednosti podizanja djece i života u Kninu.
- Knin je odličan obiteljski grad, posebno za one s malom djecom, vrlo je čist i uredan, održavan. Sve vam je na ruku, svi se u njemu znaju, siguran je. Evo, kad ste čuli zadnji put da se ovdje nešto dogodilo, nešto ružno, nema ni nikakvih međunacionalnih problema - nabrajaju mi, a meni samo ostaje da slegnem ramenima.
Stvarno su u pravu. Hrvati, Srbi, ustaše, četnici, to ovdje odavno nisu teme, posebno ne sad u kolovozu, kad je sve puno automobila iz Srbije, Bosne, cijele Europe, svijeta, kad svi obilaze svoje... Tko žive, tko mrtve, tko kuće, tko imanja. Toliko je miran da ima onih koji bi doselili u njega iz Zagreba, živjeti ovdje s djecom, barem povremeno. Da se mogu igrati zajedno s njima u centru grada!
- Ja sam ovdje došla prije dvije godine i oduševila sam se ljudima, klimom, gostoprimstvom, ljubaznošću. Živjela sam u Kiseljaku, kod Sarajeva, udala sam se, zaposlila u srednjoj strukovnoj školi, tamo predajem i psiholog sam. Ima problema, kao i svugdje, ali Knin je super sredina – govori Dragana Jozić. Dopunjuje je odmah kolegica Banjan:
- Ma kninska djeca su najbolja, to svi vozači govore kad idemo s njima na ekskurzije, iako skoro svi imaju neke predrasude prema Kninjanima. A onda se pozitivno iznenade!
Bit će drago ravnatelju Ivanu Uzunu pročitati. - I treba mu biti! On je stvarno našu školu pretvorio u jednu od najboljih nadaleko! - hvali ravnatelja učiteljica Ana. Tu su još i Marijeta Mešin i Begzada Kosor, koja je dovela unuke. Svi donesu igračke u park, i te su igračke zajedničke, vele, svi paze na sve. U svakom slučaju, pored pohvala gradonačelniku, za funkcioniranje grada i promjenu klime, čujemo kao pozitivno i to da u gradu ima i čitav niz mladih udruga koje su vrlo entuzijastične, poput "Ardure" i "Carze".
Kupanje na Krki? Samo izvoli!
- Ima mladih ljudi koji bi radili i mijenjali ovaj grad, samo im treba dati prostora i malo novca, i pustiti ih da rade. Onda bi se i drugi vraćali. Meni je sestra u Kanadi, ona je veterinarka, bila je među deset posto najboljih studenata na faksu, i njoj je tamo dobro. Ali, i ona gleda vratiti se. Zaraditi nešto i doći nazad. Jer, srce vuče. Tamo nema zajednice kao ovdje. Tamo je posao – kuća, posao – kuća, ovdje je drukčije, laganini... - govori Ana, dok jedna mama upada s onim što im je najpotrebnije. Sjetila se što bi im trebalo, pa koristi prigodu dok je novinar tu: - Bazen jedan bi nam trebao! To kad bi nam gradonačelnik napravio, to bi bio pun pogodak. To bi bio izvrstan potez, da nam se djeca imaju gdje okupati. To nam fali u gradu, nemamo ni organiziran, ni pristupačan prijevoz! - diktira mi poduzetna Marijeta.
Pa da, sad dok sam dolazio vidio sam reklamu da "Lašva promet" vodi na kupanje, uz broj mobitela. Gdje vozi? U Vodice! Nije baš ni jeftino, 90 kuna dnevno po osobi, nema to baš svak, niti može sebi priuštiti. Zato bi bazen bio pun pogodak! A kupanje na Krki? Ma kakvi, ako ništa drugo, ako se zanemari opasnost, prehladna je.
- To se samo muški u njoj kupaju, a ni oni dok se malo ne podnapiju! Ovdje je izvor blizu, nema voda više od deset stupnjeva. Ma, to je za ohladit lubenicu, ili pivu, al' za kupanje nije! - veli nam Begzada.
Eto, nek sam i to dočekao – umjesto žalopojki, da iz Knina čujem napravite nam bazen, više mjesta u vrtiću i novih sprava da se djeca mogu igrati. Eh, da je svojedobno Milan Bandić umjesto fontane donirao Kninu bazen, bio bi baš pogodio. No, kako se poklonu u zube ne gleda, radnici kninskog Komunalnog poduzeća trude se da ona što bolje funkcionira. Provjeravaju dovode i odvode, gospođa Dušanka uređuje na prometnom otoku žive kugle od šimšira, spretno ih oblikuje velikim škarama, dok radnici u znoju lica svog montiraju na trgu ogromnu pozornicu na kojoj će se u ponedjeljak okupiti sav državni vrh, a navečer izvođači – Pejaković, Stavros i Grdović. Škoro je otkazao, zbog kandidature za predsjednika!
Ali zato ne otkazuje Ante Belakušić, kninski brico, iako su mu 73 u životnom kalendaru. Još uvijek otvara i zatvara kninski željeznički kolodvor, u kojem mu je radnja – salon. Tu je s njim i prijatelj mu Milan Jokić, koji ima 66 godina. A u Ante mu se dolazio šišati još i pokojni ćaća!
Nema više tko ni provalit!
- Popričamo o svemu i svačemu, pročita se Slobodna Dalmacija, komentira. Najviše o sportu, kninskoj Dinari. Ja sam igrao u Bukovici neko vrijeme, to je strašan rivalitet bio. Koju je ekipu Dinara tih sedamdesetih godina imala, danas bi bila al pari s Dinamom. Hajduka, ovog današnjeg, bi prigazila zajedno sa Gzirom United. Ona Dinara! Nama je Dalmatincima to teško reć za Hajduka, al šta je - je, a šta nije - nije! - snebiva se Milan, a brico Ante nema što ni dodati ni oduzeti onom izrečenom prije godinu dana u Kninu: - Ekonomski nikad lošije nismo stali. A tu sam od 1996. Je, posal živne malo liti, dođu i Hrvati koji su minjali kuće, i Srbi koji su otišli nakon "Oluje", svi zajedno obići svoju starčad, jedni i drugi. I to bi bilo to - kaže Ante, koji u šali kaže da situaciju najbolje oslikava to što mu više nitko ni u radnju nema provaliti.
- Sedam puta su mi provalili! Ili su ovi šta su provaljivali ostarili, ili su otišli vanka, pa sad provaljuju u inozemstvu. Sad niko! Znači, nema više ni to ko raditi! - baca bricu bazu od koje se smijemo bar nas četvero koji smo se zatekli u radnji.
Ima Knin duha, to se vidi i osjeti, čak i kod onih koji su privremeno tu.
- Što vam je u rodu Marina Matulović Dropulić? Jel to ona na vas otvorila štand u Kninu? - zapodijevamo razgovor – bolje to nego kavgu – sa Zoranom Dropulić i sinom joj Ivanom.
- Je, baš bi se ona, ministrica, bavila paradajzom. To je inače jako unosno, svi iz Vlade i Sabora navalili na poljoprivredu – smiju se Neretvani iz Ploča, koji u Kninu zarađuju za svoj OPG. Moraju, vele, jer nisu njima ni Marina, a ni pjevač Rafo Dropulić ništa u rodu. Oni samo lubenica posade 30 tisuća komada, i onda moraš prodavat da platiš radnike. Dnevnica im je 300 kuna, plus 20 kuna markica. Centri plaćaju s odgodom od 120 dana, a neki nisu još ni lanjsko platili, pa nema druge nego držat svoj štand. Pa paradajz 12 kuna, fažoleti 26, šljive 10, nektarina – ima ih sedam, osam vrsta – 12 kuna. I prvo grožđe, kardinal, po 18 kuna, evo oprat će nam jednog, da ljepše pišemo – stvarno je ko cukar. Ni oni ne kukaju, dade se nešto zaradit, posebno ljeti, ima nešto prometa, bude i ljudi. Do njih je i njihova susjeda Dijana Radić, Kijevljanka koja prodaje med i domaći luk, češnjak u reštama. Pošto rešta? Po 75 kuna! A u Skradinu je sto!
- Je, to oni uzmu u nas pa prodaju doli, u nas ti je šarac ki u Ljubitovici, imamo istu crvenu zemlju, pa odatle i odličan luk. Ljudi ga i u Ameriku nose, isto ka i med naš – razgovorljiva je i Dijana.
A da je kninskih paradoksa na svakom koraku, uvjerila nas je i Željka Kajić. Dok se Kninjani žale da u gradu ne mogu ni postole kupit, već da moraju za sve ići u Šibenik ili Split, spasio bi ih jedan Kik, ona je baš tu kupila postole. Koliki je Hanover, veliki i ogroman, u njemu živi, ali je baš u Kninu našla postole po svojoj mjeri. Ne mogu bit nego takve! I to za svadbu, brat joj udaje kćerku. A zadovoljna je Kninom i Mara Šimović, rodica joj, koju zatičemo zajedno s njom, radi u staračkom domu, kuharica je tamo.
To je valjda, jedino mjesto u Kninu – a i u Hrvatskoj – iz kojeg se ne odlazi, nego se u njega stalno dolazi. Svašta se, veli, ovdje otvorilo u zadnje dvije godine, sadržaja za djecu ponajviše, malu i veću, dječjih igrališta, atletskih staza i teniskih terena, malonogometnih igrališta. Eto, ako već inzistiramo, i ona bi volila samo da ima još jedan veći trgovački centar. Onda bi joj u Kninu sve bilo potaman. Vole Hrvati trošiti, pa to ti je. Čak će se i pletene čarape, kalce, bičve, zove ih svak svakako, što ih na praznoj staroj pijaci na ulazu u grad nudi baka Ljuba Romić, prodat ko podilit. Samo da prođe ova ugrija, čim malo zazebe! Otići će po 80, sto kuna, kol'ko ko dadne, kako se prevari, smije se baba.
Stambeni problemi
A ako ste mislili da u gradu, koji je zadnjih godina ostao bez trećine stanovnika, pa ih je sada, kažu, manje od deset tisuća, cijene praznih stanova padaju, onda ste u krivu. To je još jedan kninski – i hrvatski – paradoks. One čak i rastu. Na Njuškalu ih je samo šest ili sedam, veli nam Denis Ilijić, a za stan od 60 kvadrata traži se 70 tisuća eura. Skoro k'o i u Šibeniku, za koji nas svi uvjeravaju da je turistički hit!
- Ja živim kod babe i dida, tu u Zvonimirovoj ulici, imam 26 godina, radim u TVIK-a, imam plaću od 5,5 tisuća kuna. I ne mislim ić vanka, bilo bi mi super, imam i curu već šest godina, al' ne mogu nikako riješit stambeni problem, doć do svog krova nad glavom. Rata mi ne smije bit veća od četvrtine plaće po novom, pa ne mogu dobit stambeni kredit niti na 30 godina. A kad bih išao preko ovog programa stambenog zbrinjavanja, isto ga nikad ne bih dobio jer tamo je red k'o za Loto, a ja nemam bodova. U prednosti su obiteljski ljudi, s više djece...
A cijene stanova ne padaju zato što se ovima koji ih prodaju ne žuri, masa ih je dobila jeftino, skoro badava, komunalije su im ionako kikiriki, ne "kolju" ih krediti, pa drže cijenu i čekaju pravu priliku. Rast će to, ide turizam Krkom, penje se uzvodno, od obale prema Dinari - vrte palce i mudruju - vidite što je Šibenik napravio od svojih tvrđava, a prema kninskoj su to sve kućerice. I znate što? Teško im čovjek može reći da im je logika u krivu...