Je, žena mi je rekla da je vidjela izjavu Luke Džanka za N1 televiziju, da mu je drago što je u Knin došao Boris Milošević, ali da mu je žao što sam ja zaboravljen.
Da se odmah razumijemo, ja zaboravljen nisam! Ja smatram da sam korektno obavio posao povjerenika Vlade za grad Knin, a nakon toga su se okolnosti malo promijenile - počeo je naš razgovor, još telefonom Petar Pašić zvani Pajo, kojeg je general Džanko svojim spomenom izvukao iz političkog naftalina, u kojemu je, hoćeš-nećeš, ipak bio zadnjih desetak godina.
Povjerenik za Knin, u kojem je tada stolovala krajinska paradržava bio je od siječnja 1992. godine, kada je u Šibeniku imenovan, pa sve do dana kada su se "okolnosti malo promijenile", a to je bilo, pamti dobro, 9. travnja 1996.
- Povjerenik je zapravo bio supstitucija vlasti, i Izvršnog vijeća i skupštine, nije onda bilo ni jednog ni drugog - vraćamo se skupa u to vrijeme, kada je on u Kninu bio zadužen za civilna, a general Ivan Čermak za vojna pitanja.
Ako se takvu razdiobu uopće moglo napraviti. Čermak je bio neusporedivo moćniji i pomogao je Pašiću u uspostavi i djelovanju civilne vlasti.
Gušenje u smeću
- Da nije bilo njega i njegovih veza sa Zagrebom, mi bi se bili ugušili u smeću! On nam je jako pomogao - jednostavno i slikovito opisuje Pašić.
No, da bi se razumio politički kontekst, Pašić ističe kako je i Vlada imala svog savjetnika za oslobođena područja, bio je to inženjer Ivan Majdak, a predsjednik Republike isto je tako imao svog savjetnika za oslobođena područja, bio je to Drago Krpina.
- Na njegovu inicijativu sam - ja mislim - i smijenjen s položaja povjerenika Vlade za grad Knin, to je tada, da ne zaboravimo bila županija Zadarska, pa imenovan za povjerenika novih općina koje su nastale teritorijalnim odvajanjem od grada Knina: Civljana, Biskupije, Kistanja i Ervenika. Tu sam proveo šest mjeseci nakon smjene, koja je bila, zapravo, logična. Ja nisam bio HDZ-ov čovjek, Drago Krpina mi nije vjerovao... Čiji sam bio? SDP-ov! I kao takav vjerojatno nisam odgovarao. Tada su išli nekakvi izbori, ja sam trebao biti na listi HDZ-a, ali rekao sam da ne mogu. Pa više vam vrijedim ovakav! Kome sam to rekao? Pa čujte, tada je Petar Škorić bio pomoćnik generala Gotovine za politička pitanja, koliko se sjećam, on i Ignac Koštroman, bio je Škorićev pomoćnik za PD za Zborno područje Split, tražili su od mene da uđem u HDZ, ja sam rekao da ne mogu i to je bilo to. Ali, ne prozivam je nikoga, to je bilo tako, ja sam svoj posao povjerenika odradio i poslije tih šest mjeseci nisam se snašao. Ja sam 1942. godište, sada imam 78 godina, a to je bilo prije 24 godine, nisam imao uvjete za mirovinu, imao sam 54, 55 godina i da ne bi ispalo da su me odbacili nakon svega, županija me zaposlila na mjestu Ureda za statistiku u gradu Kninu. To je bilo već vrijeme kada se Knin vratio Šibeniku u županiju, na koji je i naslonjen. Ja sam vam se nakon toga, početkom dvijetisućitih kandidirao na mjesto općinskog načelnika Ervenika, na listi SDP-a, i postanem načelnik! Tada još nije bilo izravnog izbora - moj SDP dobije tri vijećnika, tri vijećnika dobije Milan Đukić, njegova Srpska narodna stranka, a pet je dobio SDSS. Ovi su Đukićevi podržali mene, i to je to. Tko je onda bio u SDSS-u? Pupovac? Mislim da nije bio on, da je predsjednik bio Stanimirović, ali on je i onda vukao konce. Čujte, po meni je Pupovac intelektualna veličina Srba u Hrvatskoj. Je li i politička, to će vrijeme pokazati. Ali, da je mozak, da je pametan, to je neupitno - Pašićeva je ocjena.
Radno mjesto
Na čelu općine Ervenik proveo je dva mandata, da bi nakon toga s 43 godine radnog staža, 2009. godine otišao u mirovinu.
- Zadovoljan s njom i životom koji živim u Šibeniku, na Srimi pokraj Vodica imam i apartman koji sam kupio za vrijeme prvog mandata, na mjestu načelnika općine, bila mi je neloša plaća, tamo sam ljeti, ja i supruga, čuvamo malog Petra Pašića juniora, unuka kojeg sam dobio od sina, dvije i pol su mu godine... - zbraja, a mi ga opet prekidamo pitanjem je li mu drago što ga se Džanko sjetio, kao nekog koga je trebalo pozvati u Knin, na proslavu 25. obljetnice.
- A, čujte, ako je trebalo pozvati mene, onda je trebalo pozvati i one koji su došli poslije mene. Ante Maričić, on je bio poslije mene povjerenik za Knin, ali kratko, nakon njega je bio Zvonimir Puljić, ali on je pokojni...
- Vjerojatno su se sjetili mene, zato što je sada došao Srbin Milošević u Knin... A, čujte, ja jesam Srbin, je ne mogu od toga uteći, kad jesam. Ali, moja domovina je Hrvatska. Ja druge nemam, ja živim tu sa svojim ljudima, Hrvatima, koji se nisu odrekli mene, ni ja njih. Moj najbolji prijatelj je Joško Bego, s njim svaki dan pijem kavu, s Maksimom Romanom, tu u Zamka, našem kvartovskom kafiću na Vidicima, u kojem su i cijene prilagođene nama penzionerima. Eto, kava i cedevita – deset kuna! Di to ima?! Ja sam jednom i Antu Đapića ostavio bez teksta, kada sam mu rekao da mu njegova nacionalna pripadnost ne daje pravo da više voli Hrvatsku od mene! Ja nemam rezervnu domovinu! Mogao sam i ja otići iz Šibenika kad su i drugi odlazili, ali nisam. Nisam se osjećao ugroženim, iako sam izgubio radno mjesto. U Štabu teritorijalne obrane! Ali, nitko meni nije bio kriv što sam ja bio pomoćnik zapovjednika - onda komandanta - štaba TO za partijsko-politički rad! Nakon višetranačja, partija više nije imala nikakvu ulogu, pa je tako nestalo i moje radno mjesto, 30. lipnja 1990. Ostao sam na raspolaganju Izvršnom vijeću Skupštine općine Šibenik, i tamo samo primao plaću dok nisam imenovan za povjerenika Vlade za Knin - kaže Pašić. A onda staje. I počinje nanovo...
Poruke i pogrde
- Meni je drago kad vidim danas da se u Kninu život normalizira, da nema u njemu nacionalnih tenzija, jedino mi je žao što neke firme za koje mislim da su mogle, nisu nastavile raditi. Mi smo odmah nakon Oluje pokrenuli TVIK, počela je raditi i tekstilna industrija Kninjanka, Franjo Gregurić bio je predsjednik Vlade, doveo je kod mene Herjavca, iz Varteksa, pa tiskara Mladost, pa Agroprerada sa stočnom hranom, ostali su puni silosi... a poslije je sve to stalo i propalo. Ne znam zašto, kao da nekom nije odgovaralo - prisjeća se, a onda se opet vraća na Borisa Miloševića:
- Neće mu biti lako. Žao mi je što će biti izložen nekim porukama, pogrdama iz Srbije, pa čak iz Hrvatske... Čujte, za mnoge Srbe koji su otišli, mi koji smo ostali, mi smo za njih izdajnici, čak i ustaše. Ali, ja mislim da je dobro ako se politika SDSS-a distancira od Vlade u Srbiji. I mislim da će i daljnja politika ići u tom pravcu - ocjenjuje Pašić, ističući kako Borisa Miloševića i osobno poznaje.
- On je, kad sam ja bio načelnik u Erveniku, bio mladi pravnik u općini Biskupija. Korektan momak, možda je iznenada, možda i premlad gurnut na funkciju potpredsjednika, ali snaći će se on, obrazovan je, nije ni mutav, diplomirani je pravnik, ima znanje, može se nositi sa svim tim i ostati svoj, kakav je i bio. U svakom slučaju, nemam njegov broj mobitela, ali imam SNV-a, pa sam mu u tom smislu spreman iskazati i dati potporu što je došao u Knin. Na koncu konca, i on je, kao i ja, dijete Šibenika. Nisam vjernik, ali ako molim Boga da padne kiša, onda ga molim da padne ovdje prije nego u Srbiji. Neka padne i tamo, ali ovdje malo prije! Ja neman ništa protiv nje, ali to je druga država. A ova Hrvatska je moja, ja druge nemam! - jasan je Petar Pajo Pašić.
Koji je, veli, kod nekih ljudi došao u nemilost kada je isto tako jasno rekao: "Bilo mi je teško dočekivati Hrvate koje su progonili moji sunarodnjaci. Ali mi sad nitko ne može zabraniti reći da nije u redu kad gledam svoje sunarodnjake kako odlaze na put pun neizvjesnosti."
Palež i pljačka
Bilo je to 1995. godine, nakon "Oluje". I to je nekome bilo dovoljno da reče, na Pašića ne možemo računati!
- Vjerojatno nekom nije odgovaralo ni kada sam rekao da je briljantna akcija "Oluja" okaljana pojedinačnim izgredima, ubojstvom, paljenjem i pljačkom onoga što nije trebalo. Ali, onako kako mislim, kako osjećam, tako i kažem! Moglo je bez ubojstava. I bez paljenja! Jer sve smo to mi ionako poslije platili. Kad sam bio načelnik, izišli su podaci da je na račun obnove infrastrukture, kuća, otišlo 23 milijarde kuna. Mogao se napraviti čitav autoput, od Zagreba do Dubrovnika! - govori, iako je, veli, svjestan da rat nosi svašta.
- Već su me pitali kako sam gledao na paljenje kuća. I kazao sam kako je teško bilo obuzdati čovjeka koji je protjeran iz Drniša i koji se nakon četiri ili pet godina vratio na ruševinu i vidio kako iz nje rastu smokva i drača, da ne zapali i on tuđu. Ali, to je cijena rata, i od toga se očito ne može pobjeći - navodi, svjestan kao i svatko normalan, da je najgore od svega što se dogodilo bilo ubijanje starih i nemoćnih.