Zvuči gotovo nevjerojatno, ali Jadrija je 18. rujna ili trećeg dana Šibenskog rujanskog rata imala sličan broj ranjenika kao sa svih strana napadani herojski Vukovar!
Jadrijaši su dva dana ranije poslije dolaska Mladićevih tenkova na Šibenski most imali, blago rečeno, nemirnu noć. A svatko je u toj gradskoj četvrti, koja je sretna kombinacija mjesnog odbora, starog kupališta i vikend-naselja, razmišljao drugačije.
- Nemate vi pojma kakva je atmosfera u Kninu! Koliko su nabrušeni ekstremisti, okupljeni oko Milana Martića. Nabrijani do ludila. Neki od njih imaju i sulude planove. Ima, dakako, i kninskih Srba, koji razmišljaju drugačije, ali nemaju snage da im se suprotstave. Čekaju nas ne samo teški dani, već i teške godine – grubo realan bio je Kninjanin Igor Romić, kojega je Rujanski rat zatekao u njegovoj vikendici na Jadriji, a koji je vrlo brzo odjenuo uniformu hrvatskog policajca.
Bilo je, naravno, i optimista, da ne kažemo utopista poput umirovljenog časnika JNA Ante Trlaje, koji će, suprotno Igorovoj tezi, progovoriti s jugo-zanosom:
- To je ljudi, ipak, naša narodna armija, kojoj je svetinja bratstvo i jedinstvo. Neće oni pucati po Šibeniku. Idem ja na most razgovarati sa zapovjednicima i vojnicima JNA.
Uvredljivi ton
I krenuo je Trlaja svojom starom škodom preko zaseoka Bogdanovići do Šibenskog mosta. Zavikao je iz svega glasa:
- Ja sam Ante Trlaja, pukovnik JNA. Ako nije problem, molio bih vas, drugovi, da prijeđem most i odem po neke stvari u Šibenik.
Nije Ante ni završio rečenicu, kad se ljutito i vulgarno oglasio mladi poručnik JNA:
- Beži stari u tri pičke materine! Pa, gde si, bre, zapeo? Zar ne vidiš da je počeo pravi rat? A tko ti kaže da most nije miniran!? Da smo sigurni kako je put čist, odavno bismo pili pivo na šibenskoj rivi!
Trlaja je ostao bez riječi. Silno šokiran uvredljivim tonom predstavnika armije, kojoj je podario gotovo cijeli život i za koju je vezao sve svoje ideale, okrenuo se i vratio na Jadriju. No, ni Trlaja, ni ostali vikendaši nisu znali što ih sve čeka u iduća 24 sata.
Dvije ogromne rupe, koje su projektili s agresorskih brodova napravili na kamenom zidu uz svjetionik Jadrija, jasno su svjedočili o noćnoj paljbi, koja je dio jadrijskih kuća zaljuljala kao cvjetove na vjetru. Bio je to dovoljan razlog da se jutro poslije, 18. rujna potraže koliko-toliko sigurna skloništa u jadrijskim podrumima. Najviše se Šibenčana i gostiju okupilo ispred kuće obitelji Troskot. Dovoljno da se ljudi za tren opuste uz smokve i dvije gajbe „žuje“. A onda ih je u kratkom guštanju prekinuo zlokobni zvuk zrakoplova, koji je letio od Njivica u smjeru otoka Prvića, te se iznenada okrenuo. S očitom namjerom da istrese smrtonosni teret. Kao da je riječ o krvavom slavonskom bojištu, a ne šibenskom gradskom kupalištu, posada agresorskog „galeba“ izbacila je kazetnu bombu, te bjesomučno rešetala iz mitraljeza.
Mlađahni Alen ječao je bespomoćno na terasi, još mlađi Rušan je tek slučajno izbjegao smrt. Geler ga je pogodio samo centimetar iznad srca.
- Ajme njemu. Najgore ti je kad ležiš pogođen, a nema krvi, Očito je nešto teže, vezano za kralježnicu – komentirao je plavokosi Tićo, koji se u idućim mjesecima iskazao kao hrabri hrvatski vojnik, a koji je bio zloguk prorok glede mladog Alena.
Šibenčanina, koji je i danas u invalidskim kolicima. Gospođa Jasna Radl donijela je za čas malo dezinfekcijskih sredstava za saniranje otvorenih rana. Većina ranjenika bila je za hitnu medicinsku intervenciju.
- Moramo ih što prije prebaciti u Zablaće, a potom u šibensku bolnicu. A to znači riskirati da plovimo kraj vojarne JNA u Minerskoj – odlučan i jasan je bio hrvatski časnik Neven Berović – Cuki.
S dijela vikendica su se skidala vrata, koja su poslužila kao nosila. Iz lučice je odvezan brod Maće Lambaše kako bi se zaplovilo put Zablaća. Vojnici i časnici JNA se, ruku na srce, nisu ni osvrnuli na brodić, koji je s bijelom zastavom i ranjenicima prošao na puškomet od Minerske, a kamoli zapucali.
Veliki požar
No, to nije bio i kraj jadrijaških muka. U izrazito crnom scenariju, koji su „krasili“ neprijateljski brodovi i zrakoplovi, ukazao se treći, najopasniji Lucifer u vidu velikog požara. Od Jadrije bi vjerojatno ostalo samo zgarište da se vatri iz suprotnog smjera nije suprotstavio snažni južni vjetar. Bura se gotovo u hipu preobrazila u jugo.
Prestrašeni Jadrijaši su dva dana poslije jedva dočekali brod, koji ih je prebacio na Brodaricu. Na večeri u kultnoj „Zlatnoj ribici“, gdje su se, umjesto turista, tiskali prognanici i vatrogasci, pod svijetlom voštanica u jednom su se trenutku pojavila dva poznata lica. Ondašnji ministar Drnišanin Dražen Budiša i službenik Državne sigurnosti, Šibenčanin Rade Bego.
- Ne možemo mi izgubiti ovaj rat, kad Bego čuva Budišu, a prije dvadeset godina ga je usred Hrvatskog proljeća tražio radi hapšenja. Hvala bogu da smo se mi, Hrvati, konačno, ujedinili, opametili – tiho je komentirao vitalni umirovljenik Duško Šarić.