"This time next year we will be millionaires" legendarna je rečenica Delboy Trottera iz legendarnih britanskih "Mućki", ili u prijevodu na hrvatski - "Iduće godine u ovo doba, bit ćemo milijunaši!" Naravno, ta iduća godina, to bolje sutra, nikako da dođe, uvijek se "genijalni planovi" i veliki poslovi negdje izjalove, slično kao i u slučaju nogometnog kluba "Hajduk" od kojeg se svake godine čuje ista rečenica – "Iduće godine, u ovo doba, bit ćemo prvaci!"
Ali, ništa od toga, ni ove, a po svemu sudeći ni iduće godine. Kao što je to napisao moj legendarni kolega Slaven Alfirević, koji prati "bile" još od stoljeća sedmog – "Došli su Livaja, Kalinić, Subašić, trener Šveđanin... da bi Hajduk opet bio četvrti." Danas bi im uspjeh bio i ono što se do jučer tako strasno mrzilo – vječiti drugi, iza Dinama. Danas su tu, između njih, kao drugi i treći, još Rijeka i Osijek. Za Hajduk i njegove navijače je to ravno - smaku svijeta.
Prčevitost u genima
I onda im je svatko kriv. Netko manje, netko više, netko opravdano, netko neopravdano, od Tuđmana, Croatie, Canjuge, Mamića, pa do Janice, sudaca, HNS-a, pa sve do domaćih izdajnika, bivših igrača. Ali, najgore je od svega što Hajduk ne živi u sadašnjosti, nego u "boljoj prošlosti". U kojoj je bio Majstor s mora, simbol Dalmacije, višestruki državni prvak, serijski osvajač državnog Kup natjecanja, redovni sudionik međunarodnih natjecanja, Kupa prvaka i Kupa Uefa, rasadnik reprezentativaca, velikih nogometnih imena koja su pješice išla kad bi ih se pozvalo da dođu u Split na potpis ugovora, s cijelom armijom vjernih navijača, osobito iz Dalmacije, koji su hodočastili u Poljud, kao u crkvu, s ljubavlju i strahopoštovanjem.
No, danas su sve to "tempi passati", prošla svršena vremena, a Hajduk i hajdukovci teško razumiju da su u njihovom najbližem susjedstvu, konkretno u Šibeniku, već tridesetak godina postoji klub, koji igra u prvoj ligi, kao i oni, i čiji golobradi navijači – a ni igrači - nemaju nikakvog respekta prema klubu koji je zadnji put bio prvak kad se oni nisu ni rodili. Ili su još išli u vrtić, pa ne pamte! Šibenčani su danas - i nogometni klub i grad - puni samopouzdanja i zanosa, jer se nakon dugog niza godina u kojima su bili škoba i "crna rupa", konačno dižu.
Grad doživljava renesansu, čak i u koroni, gradi se na sve strane, najviše euro projektima, ali i velikim investicijama iz državnog proračuna, te privatnim ulaganjima, ponajprije u turizam, hotele i staru gradsku jezgru koja se zadnjih godina preporodila. Akonto toga, kao zadnje, ali ne i najmanje bitno – u hrvatskim se okvirima značajno promijenila percepcija Šibenika. To je, što ponavlja ovih dana direktor gradske TZ Dino Karađole, grad koji je IN, koji je "Must see", koji se više ne zaobilazi kad ste negdje u blizini, nego je onaj koji se mora doći i vidjeti, makar na jedan dan.
U tom se smislu i mladi, nabrijani Šibenčani, neopterećeni kompleksima i prošlošću, ne osjećaju inferiornima ni Splićanima ni Zadranima, pa čak ni Zagrepčanima, a nemaju kao njihovi stariji sugrađani, ni sentimenta prema "starim ljubavima", Hajduku i(li) Dinamu.
Zato je derbi s Hajdukom – i glatka pobjeda Šibenika – bio za Šibenik i Funcute "više od igre" i zato je i izazvao toliko – kao nikad prije - interesa, bure, zanosa i dišpeta. I buđenja one nadaleko poznate "prčevitosti" - Šibenik želi biti prvi, najbolji, jedan i jedini, igrati da bi dobio. One, drčnosti i samouvjerenosti, zbog koje je u prošlosti i razaran do temelja – "Predaja nam se može nametnuti samo mačem, a ne riječima". A koje je najbolji sportski simbol veliki i neponovljivi Dražen Petrović. I njegova poznata rečenica o Michaelu o tome tko bi pobijedio u igri "jedan na jedan" – on ili Michael Jordan? - "Ako bi se igralo do sedam, vjerujem da bi bilo 7:0 za onoga tko ima prvi loptu. Da ja imam loptu, i igra se tko prije do sedam, mislim da bi također bilo 7:0"
Tko je u krivu?
I zato su skroz u krivu oni koji misle da je taj šibenski gard, ta novostvorena samosvijest, čije se živo i pulsirajuće bilo najbolje može oćutiti na društvenim mrežama, uperena protiv nekog, protiv Splita, Hajduka, oni koji i u odluci da se zatvore tribine Šubićevca za navijače iz susjednih županija vide nekakvu segregaciju, komplot, zavjeru, a ne ponajprije sigurnosne motive. Nismo mi protiv nikog, nego smo za sebe! Dapače, takvi pokušaji da se na Šubićevac – i Šibenik – gleda s visoka, mogu izazvati samo kontraefekt, dodatno motivirajući i – što bi Ćiro Blažević rekao – galvanizirajući i klub, igrače i navijače da dadu sve od sebe kako bi takvim "napuhanim veličinama" pokazali da su se vremena promijenila i da se ovdje više ne mogu kao nekad prošetati do bodova i usput svratiti do Boraje na janjetinu.
To netko tko ima 81 godinu, pa makar on bio i legenda, poput Miše Kovača, teško može shvatiti, isto kao što netko tko ima 15 ili 16 godina, i tko je rođen u Šibeniku one godine kada je Hajduk zadnji put bio prvak, teško može shvatiti Mišu Kovača. U njima vri, u nama mri!