Glazbeno-bračni par Mateja i Mate Skračić, vlajna i bodulac, kako će u šali za sebe reći, sanjalica i realist, premda će tu Mateja brzo dometnuti kako je i Mate sanjar, ali "nakon što plati račune!", dobro su poznati šibenskoj publici.
Zajedno s basistom Markom Baranović oni su Mate Skračić Adaptive Quartet i ovoga ljeta, da nije ove nesretne korone, imali bi 40-ak nastupa i koncerata u Šibeniku i po cijeloj županije, čak i u susjednoj, Zadarskoj županiji. Neizvjesnost i epidemiološke mjere zbog kojih su se mnogi glazbenici našli u nezavidnoj situaciji, reducirali su i nastupe ovoga šibenskog benda koji je u punih 10 godina djelovanja postao konstanta šibenskog kulturnog i glazbenog života i koji će se spremno pohvaliti svojom prilagodljivošću, ne samo zbog broja članova i suradnje s drugim glazbenicima, nego i zbog svog izričaja koji ide od jazza i bluesa preko bossa nove do soula i funka, a u novije vrijeme čak popa i rocka! Korona je gotovo zaprijetila i Festivalu slobodne glazbe koji Mateja i Mate već godinama organiziraju na Murteru, otoku Matinih predaka, ali nakon što su uobičajeni termin u srpnju morali prolongirati, ovoga vikenda, točnije od 8. do 10. kolovoza festival ipak ide dalje.
Zbog svega toga i koroni usprkos ova će godina u životu ovih mladih ljudi biti "godina za pamćenje". Pamtit će je i zbog toga što su se iz Šibenika, iz stana u središtu grada, u blizini crkve sv. Ivana, u kojem je Mate odrastao, preselili u svoju obiteljsku kuću u Dubravi. Dogodilo se to nakon godina sanjanja i priželjkivanja, maštanja i zamišljanja novoga doma u prirodi s okućnicom i konačno riješenim problemom parkirališta, što im je u gradskoj jezgri postala prava noćna mora. Pogotovo od kada su prije četiri godine postali roditelji, nakon što su usvojili jednog dječaka i proživjeli traumu trčanja na hitnu s djetetom u naručju, jer je tako bilo brže negoli doći do vlastitog automobila parkiranog daleko od stana, tko zna gdje u gradu!
Odred za hortikulturu
Prvu polovicu godine Mateja i Mate pamtit će i po proširenju svoje male obitelji u koju je došlo još jedno usvojeno dijete, a nakon godina rada u školi na zamjenama, odnosno predavanja glazbene kulture istovremeno barem u tri škole, nerijetko i u dvjema županijama, Šibensko-kninskoj i Zadarskoj, Mateja je konačno dobila i stalno zaposlenje. Nevjerojatno, ali istinito – upravo u Dubravi, područnoj školi šibenske OŠ Petra Krešimira IV. Nije to slučajno, ozbiljno će Mateja. S nevjerojatnim žarom i uvjerljivošću govori o svojim snovima koji su prethodili usvajanju djece i kući u Dubravi koju je projektirao Matin otac, poznati murterski i šibenski arhitekt Slobodan Skračić, a teren je, smije se, "užicala" od svog djeda u Južnoj Dubravi. Uselili su se početkom veljače, godinu dana od postavljanja temelja. Nije sve bilo završeno, nije ni sada, ali je bilo dovoljno za njihovo obiteljsko gnjezdašce, kućicu u cvijeću i povrću za koje se, složno će Mate i Mateja, najviše brine njihov "odred za hortikulturu". U prijevodu – Matejina mama i njezina prijateljica koje po dvorištu stalno nešto čeprkaju i sade na sveopće veselje.
Mateju i Matu mnogi doživljavaju samo kao glazbenike, iako je Mate zaposlen kao inženjer građevine, a Mateja u svojoj radnoj knjižici bilježi bogato iskustvo predavanja glazbenog u čak 13 škola u županiji, od Knina i Golubića preko Skradina i Čiste Velike do Stankovaca, Crljenika, Banjevaca, Vukšića...
– Ja sam inženjer građevine, ali sam cili svoj život gitarist. Ja to zovem hobistom, jer od toga ne živimo, iako dosta sviramo i uvik nešto u glazbi radimo. Neki ljudi misle da sam samo muzičar, a drugi pojma nemaju da sviram i misle da sam ja tu samo inženjer, šef gradilišta i to je to. Mislim da su glazba i inženjerstvo dobar spoj, lijeva i desna strana mozga se tu kombiniraju i to daje dobre rezultate. Volija bi da sam manje u gužvi i presingu i da se mogu više dati u glazbu, ali od nečega moraš živjeti – pomirljivo će Mate.
Mateja se pak cijelo svoje djetinjstvo i mladost pripremala za ulogu operne pjevačice. Završila je i srednju glazbenu školu za solo pjevačicu.
– Bila sam sigurna da će solo pjevanje biti moja karijera. Meni je to pjevanje bilo nešto što se ni sa čim ne može usporediti u životu. No, profesorica s kojom sam radila, i koja je dosta svojih učenika upisala na akademiju, otišla u mirovinu i došla je druga koja je smatrala da način na koji pjevam nije ono što treba biti i morala sam se vratiti na početak. Meni je to bio šok i na kraju sam na akademiji u Splitu upisala glazbenu pedagogiju. Kada si solo pjevač ništa ti drugo nije dopušteno nego solo pjevanje, a na glazbenoj pedagogiji došli su i drugi predmeti: psihologija, pedagogija, metodika... U to sam vrijeme prvi put zapjevala u klapi, pjevala gregorijanske korale, dvije sezone bila u zboru Opere splitskog HNK... Bilo mi je izvrsno. Otkrila sam da su glazba i dica za mene dobitna kombinacija – govori Mateja te dodaje da je kad je radila u Čistoj Velikoj vodila zbor, u kojem je od stotinjak učenika u cijeloj školi pjevalo njih 50.
Propjevali i nastavnici
– Bilo je fenomenalno. Dica su pucala od sriće. Osjećali su se slobodno, imali svoje prijedloge i u pjesme ubacivali imena svojih sela i kućnih ljubimaca. Svašta smo radili da se dobro osjećaju i da im bude interesantno – kaže Mateja, koja ni tijekom štrajka na početku prošle školske godine u zbornici nije besposleno sjedila već je animirala nastavnike i ad hoc s njih 15-ak osnovala pjevački zbor, s kojim je čak imala i dva nastupa!
Za razliku od Mateje koja je počela s klasikom, Mati je klasika bila tlaka!
– Gitaru sam učio privatno kod profesorice Milene Vučić od drugog do četvrtog razreda osnovne. Ali, bila mi je tlaka učiti klasiku, prestao sam ići na te satove i spremio gitaru u ormar.
Tu je, daleko od očiju i prstiju, ležala koju godinu, a onda ju je potajno, da ne vide roditelji i kažu "jesmo li ti govorili da nastaviš učiti gitaru", počeo izvlačiti iz ormara i svirati glazbu koju je tada slušao – Doors, Beatles, Zeppelin... I od tada do danas nije prestao!
Srednju građevinsku i fakultet završio je u Zagrebu, a tu je paralelno upisao i Rock akademiju, upoznao mnoge glazbenike, obilazio svirke i klubove, uključujući i onaj legendarnog Boška Petrovića. Kada se 2003. vratio u rodni Šibenik, brzo je našao posao u struci, a nastavio je i svoju glazbenu priču, počeo svirati u Fenixima, ali prvi ozbiljniji bend koji je s prijateljima osnovao bila je Roža Fjore. Bend je djelovao 3-4 godine, ali je, moglo bi se slobodno reći, bio presudan za njegov daljnji život. I ne samo glazbeni.
– Mateja je došla u Roža Fjore kada je dotadašnja pjevačica Nataša Cvitan Plazibat otišla na porodiljni. Bilo je pred sezonu i morali smo hitno naći novu pjevačicu. Mateja je došla na audiciju...
I bila je loša. U to je vrijeme još studirala i nije se uklopila u ono što je tadašnji Matin bend svirao, jer došla je iz nekog drugog, opernog faha, s posve drukčijim glazbenim pedigreom. Ali, nije bilo vremena tražiti drugu pjevačicu, jer je sezona počinjala i bend je trebao nastupati.
– I onda me je oženija i više me nije moga izbaciti iz benda – smije se Mateja.
Zapravo, te 2010. godine prohodali su tek nakon desetak mjeseci poznanstva u kojem se vrlo brzo ispostavilo kako se u mnogo čemu nadopunjuju i slažu, unatoč razlikama, kao puzzle gdje jedan kaže naglas ono što je drugi baš u tom trenutku pomislio. Ukratko, jedan drugome kradu misli i riječi, pa i onda kada Mateja kaže kako je velika "lajavica" sklona emotivnim reakcijama, a Mate uvijek trezveno prosuđuje i najčešće je njegova "zadnja", jasno je kako iza svega stoji veliko obostrano uvažavanje i razumijevanje. Jednostavno – ljubav, a ta iskričava i neodoljiva energija vidi se i na njihovim nastupima u kojima Mateja plijeni pozornost svojim očaravajućim vokalom i interpretacijom.
– Najteže je izabrati pjesmu. Izraženih sam emocija i u svaku se pjesmu uživim. Ako je tužna i ja sam iskreno tužna, ako je vedra i ja sam vesela. Vjerujem da je to dar. Želim dati sve od sebe i predati se koliko god mogu. Ljudi to prepoznaju. Znaju u publici pasti i suze ili mi ljudi nakon koncerta priđu i kažu "Ajme vratili ste me u mladost" – ističe Matea i vjeruje kako njezino pjevačko vrijeme tek treba doći.
E, da je malo mira
Mate će dodati kako je svoj Adaptive Quartet osnovao još u vrijeme dok je postojala Roža Fjore, jer je želio "više jazza". Roža se u međuvremenu ugasila, a Mate Skračić Adaptive Quartet svira i dalje.
I koliko god da ovaj mladi par svoj kruh ne zarađuje sviranjem i pjevanjem, glazba za njih nije tek zgodno popunjavanje slobodnog vremena. Nije nešto usputno, nakon što se posao i ostale "ozbiljne" stvari uredno odrade. Glazbom je duboko prožet svaki trenutak njihova življenja, pa čak i onda kada završi sezona i svirke po trgovima, kafićima, terasama i drugim pozornicama. Vježba se redovito tijekom cijele godine, a mali zastoj u koroni, možda im dobro dođe da im se polako slegne sve što su proživljavali i doživljavali prethodnih mjeseci.
– Sve je bilo vrlo turbulentno. Treba nam sada mira, da udahnemo, da, koliko god volimo akciju i nije nam teško tri puta dnevno ići do grada, da ne moramo toliko trčati i juriti zbog ovoga ili onoga i zato što moramo ondje nasuti zemlju da nam sve oko kuće ne izgleda kao gradilište, da moramo izvaditi krumpire... posjetiti rodbinu, a koliko ih ima, da svakome odete na rođendan, krštenje ili krizmu to znači da ste svako malo u pogonu... da triba otići na Kornate ošišati ovce... Zato bismo sebi sada poželjeli da ništa ne moramo i da uživamo jedni u drugima – zaključili su Mateja i Mate Skračić.