StoryEditor
OstaloMATEA JELIĆ IZ TOKIJA

Prvi intervju zlatne Kninjanke: ‘Ljuti me što se sada javljaju drugi, a on me doveo tu gdje jesam! On je zaslužan za zlato, ne ja!‘

Piše Dean Bauer/SN
27. srpnja 2021. - 21:54
Javier Soriano/AFP

Tokio dan kasnije. Dan nakon prvog olimpijskog zlata u povijesti hrvatskog taekwondoa. Matea Jelić bila je i opet u dvorani, jasno. Sada u trenirci, bodrila je s tribina teškaša Ivana Šapinu.

Do Mateje je, inače, protekla dva mjeseca bilo nemoguće doći. Mobitel je isključila, jedan za koji znamo. Postoji navodno još jedan broj koji znaju samo roditelji, jasno, trener Toni Tomas i tajnik Taekwondo kluba Marjan, Sandro Deak. Zato, za doći do Mateje valja nam prije svega zahvaliti hrvatskom izborniku, spiritus movensu splitskog Marjana, najvećem treneru kojeg smo ikada imali u ovom sportu, Toniju Tomasu. Čovjek je genijalac, to ćemo javno zapisati, ali uz sve i izrazito susretljiv. Komunicirali smo kratko porukama, iznijeli želju za čuti Mateu, a onda minutu kasnije zvoni Tomasov broj i s druge strane, olimpijska pobjednica.

- Ne mogu reći da sam spavala puno, malo me sve i boli, što je normalno. Poslije onakvog dana - prvo je što će Matea iz Tokija.

- Nakon onoliko puno teških borbi tijelo mi ni ne da spavati. Tako da u biti, ja vam još nisam došla sebi. Još sam puna emocija i umorna, ali sam jako, jako sretna. I osjećam samo ljubav. Nisam jasno vidjela svoje, to ću uskoro, ali osjećam da se događa nešto, nešto veliko. Prelijepo.

image
Javier Soriano/AFP

S kim se prvo čula od svojih doma?

- Prvo sam nazvala mlađu sestru, onda su svi bili oko nje. Rekli su mi samo da im falim, da me vole i da su sretni zato što sam ja sretna. Nisu ni oni svjesni što se događa i da nisu ni oni svjesni kako im se sve ili toliko toga promijenilo u čas. Koliko ljudi je sada oko njih, pa njih pitaju sto pitanja, sada ih sve zanima.

Iako...

- Nama je sve to nekako normalno jer toliko je natjecanja, turnira, prvenstava bilo. Jasno, ne i olimpijske igre, ali mi smo ovako nešto prošli puno puta. pa, i ovakve preokrete u borbi, u zadnjim sekundama. Sada mi je samo drago što je cijela Hrvatska vidjela koliko je to lijepo i koliko tu emocija ima.

Dugačak je bio dan u Tokiju za vas u ponedjeljak, preko deset sati je zapravo trajalo kompletno natjecanje, ali završilo je najbolje i najljepše moguće. Jasno, stalno je uz vas kroz to razdoblje bio i trener Toni Tomas. U kolikoj je mjeri zapravo bitna uloga trenera? Ono što smo doznali, jedno vrijeme nećemo baš reći da ga niste slušali, ali bi znali napraviti nešto usred borbe po svomu.

To je recimo četvrtfinale SP u Birminghamu, krenuli ste nešto po svomu i niste uspjeli. Sada u Tokiju, to je bilo i jasno vidljivo, upijali ste svaku riječ trenera Tomasa. Prepustili ste se u njegove ruke ili točnije: njegova ideja, a vaše ruke i noge.

- Kada sam došla u Marjan, nije mi iz početka bilo toliko lako i da na taj način kao što sada vjerujem treneru Tomasu. Tako sam trebala od početka jer da jesam, vjerovala mu, bila bih puno prije na još višoj poziciji. No, trebalo mi je vremena zato što sam imala loše iskustvo u bivšem klubu i trebalo mi je da se od toga oporavim.

Nemam lijepe uspomene iz tog razdoblja. Zato mi je u početku ovdje u Marjanu bilo sve čudno. Ono, pa jel’ moguće da je toliko ljudi oko mene, da se toliko ljudi bori za mene i da žele da ja osvojim olimpijsko zlato, budem najbolja na svijetu. Vidjelo se na kraju, nakon finala kako je i još jedan naš trener, Veljko Laura, skočio u zagrljaj Toniju Tomasu. Vidjelo se po tomu koliko im to znači. Mene je to ispunilo... I da, zastava. Donijeli su mi hrvatsku zastavu, a znate što... Meni je uvijek san bio trčati sa zastavom! Stvarno. Oko borilišta, ono... Jedva sam čekala! I to ću ponoviti još sigurno i nema šanse da stanem. Fenomenalan osjećaj. A trener... Sve. Trener je sve.

image
Javier Soriano/AFP

Sada ste se spomenuli Knina, vašeg početka ondje, bivšeg kluba... Osobno nam se učinilo da je vaš prelazak u Marjan u jednom trenutku, a tada ste imali 17-18 godina, u biti bio logičan korak u razvoju sportaša. Otišli ste na razinu više, u veći, jači i bolji klub jer ste u prijašnjem dosegnuli limit. Sada nam se čini da baš i nije bilo tako, odnosno da nešto nije bilo u redu ondje?

- Sada, kada radim ovo što volim i kada jesam tu gdje jesam, ne vraćam se i ne želim se uopće vraćati u prošlost. Ne mislim o tome. Samo me sada ljuti, odnosno ne da me ljuti, ali mi je nepošteno prema Toniju Tomasu kada se sada javljaju neki drugi. On me, Toni Tomas doveo tu gdje jesam! On je najviše vjerovao u mene, a bilo je jako, jako teško. On je zaslužio da se to zna. Nisam to ja napravila, nego Toni! I zato, kada sam napokon napravila to što jesam, sada dolaze neki ljudi koji vele kako su i oni dio toga, dio te priče. Nisu! Zapravo smo nas dvoje bili, Toni i ja.

Sjećam se, uoči finala sam mu rekla, to je bila četvrta borba i 10 navečer u Tokiju. Rekla sam mu: “Pa, to je naš četvrti trening!”. Naime, mi smo u Splitu na pripremama imali 4 treninga dnevno, a taj četvrti je bio baš tako, u to vrijeme, kasno u dvorani. Nas dvoje sami, udaramo... Sami u dvorani, stalno. Nakon jednog od treninga, ja odem jesti, on me čeka u dvorani, pa opet trening. U toj dvorani sam i spavala na stolu za masažu. I eto, taj četvrti kasnovečernji trening u Splitu, to je bio trening za ovo. Za olimpijsko zlato. Nitko nije bio drugi uz nas, samo mi. Jasno, svi ostali koji su bili na sparingu, i njima zasluge, ali sada se događa da neki ljudi dolaze s pričom da su i oni dio toga. Zapravo smo bili samo Toni i ja, dvorana i Bog koji nam je otvorio vrata!

Neki dan smo ispisali koju i o ta četiri treninga dnevno i moramo priznati kako smo, u različitim sportovima, znali ili znamo o tri treninga dnevno. Rijetkost, ali ima, no četiri... Samo je pitanje kako? Dan još uvijek ima 24 sata, valja odmoriti, spavati, jesti...

- Nije to meni problem. To je meni san. Ispunjava me. Nije to meni žrtva, meni je više žrtva trener koji ima svoju obitelj, ali pronađe vremena i to toliko, da cijeli dan bude sa mnom u dvorani. On ima svoju djecu, ali cijeli je dan sa mnom. To je žrtva, ali i tu pronalazim snagu. Ja trenirati volim i jedva čekam opet. Mislim u redu, neću sad neko vrijeme baš četiri treninga jer nije ni zdravo toliko opterećivati tijelo. Svjesna sam toga, ima i nekih sitnih ozljeda koje treba ispraviti. No, nisu četiri treninga teška samo meni, to je žrtva i treneru.

Slušali smo vaše izjave nakon finala. U njima spominjete trenera, osobni osjećaj sreće, ali često spominjete jasno obitelj, no i Boga, vjeru. Iz toga se da logično za zaključiti kako vam ta duhovna predanost znači iznimno puno. Nije baš samo izreka.

image
Javier Soriano/AFP

- Obitelj je uvijek na prvom mjestu, jasno. No, što se tiče vjere i molitve, to sam spoznala sama, ali i trener me donekle naučio. Ne religiji, već koliko puno ima u tome kada se predaš i u Božje ruke pod pretpostavkom da jasno učiniš sa svoje strane sve. Tada nema straha, postoji vjera u sebe i vjera da će Bog napraviti uvijek ono što je najbolje za tebe. To sam isto naučila. Još nisam tu gdje trebam biti, ali sam i u vjeri pronašla sigurnost. Nadam se da ću i tu više napredovati. Više nego u sportu. Zato jer mi vjera daje mir. Nije još kako treba, ali je bolje nego je bilo.

Onaj trenutak na postolju. Mislim da mnoge sa strane to posebno doimlje, kao i one riječi “Olympic winner and gold medalist, representing Croatia...”, pa koji trenutak kasnije krene Lijepa naša... Ma, da je čovjek od kamena, mora to malo “štrecnuti”. A vi, naša Matea Jelić čvrsta, sretna da, ali nema suze u oku. Ili je maska dobro skrivala...

- Sve sam emocije pustila iz sebe kada sam završila borbu. Nisam se mogla prestati derati. Išli smo kasnije u prostoriju koja je inače za zagrijavanje, tu sam i plakala i derala se. Došla sam onda na postolje. Meni je himna... meni je himna sve! Ali ne volim, ne forsiram suze ili ne znam što. Ne tada. Nije kraj, prelijepo je, dignula sam zastavu napokon u zrak. Nije to mjesto i trenutak za plakanje.

Kada se vraćate i što će te prvo napraviti?

- Vraćamo se brzo, već 29. srpnja. A što ću prvo napraviti? Jasno, nakon što odem doma svojima i nakon što se izgrlimo i tako, otići ću u prirodu sama. To i inače jako volim. No, mislim da ću prvo otići u crkvu i zahvaliti Bogu. ne mogu vjerovati što mi je dao. Ne zaslužujem toliko toga, a On mi je dao. Idem Mu zahvaliti. To moram prvo napraviti, jedva čekam, a onda u prirodu i maknuti se od svega. I smiriti se jer znam koliko je teško bilo doći do ovdje i koliko će biti teško nastaviti. Ovo je samo tračak mira, sreće i milosti koji sam dobila. Zahvaliti Bogu, ali i “spustiti” se malo jer nije to sve u životu - s fantastičnim je mislim završila olimpijska pobjednica Matea Jelić.

Djevojka sa zlatom oko vrata, smireno i pribrano veli “nije to sve u životu” i u biti, rekla je istinu. Da, olimpijsko zlato je sve u sportu, vrh, ali život i pobjednički korak kroz njega, to su svakodnevne olimpijske igre. U njemu valja biti pobjednik. Ova mlada, uspješna djevojka iz Knina tako nam dobro pokazuje taj put.

item - id = 1115800
related id = 0 -> 1128730
related id = 1 -> 1129309
27. rujan 2021 03:25