Krajem osamdesetih godina Ivan Katalinić je kao član stručnog stožera Hajduka pohodio drugoligaške utakmice Šibenika. Evo razgovora iz tih dana...
Katalinić: “Što misliš o vrataru Šibenika Slavici?”
Novinar: “Neće nikad dobiti devetku za obrane, ali ni ocjenu manju od 6 i po!”
Katalinić: “E, takav vratar treba Hajduku!”
Nije dugo trebalo da Zoran Slavica – Lav završi u Poljudu. U momčadi sa slavnim imenima: Bilićem, Štimcem, Bokšićem, Jarnijem…
- Kakvo je to sjajno društvo bilo! Uživao sam posebne simpatije jer je to bilo doba kad se utakmice nisu mogle završiti remijem, a mene je išla obrana jedanaesteraca. Nisam doživio na travnjaku najveće slavlje Hajduka tog doba, pobjedu u finalu Kupa nad Zvezdom. Ozlijedio sam se u polufinalu – sjeća se 54-godišnji Slavica, trener trećeligaša Zagore.
Nije imao sreće ni sa Šibenikom sezonu ranije. Iako su Narančasti bili nadomak „onoj“ Prvoj ligi ostali su bez slavlja. Zbog podmetanja nogu sa svih strana, ozljeda , peha…
- Sjećam se Ivićeve izjave poslije pobjede 6:1 nad Partizanom, kad je kazao “bit ćemo prvaci, ako nam dozvole“. Slično je bilo i sa šibenskim jurišem na titulu prvaka Druge lige. A imali smo momčad za „ubit vola“: Cukrov, Bilić, Računica…
No, kao da sve nadoknadio koju godinu poslije, kad je debitirao za Hrvatsku u utakmici s Meksikom (3:0). Zajedno sa sugrađaninom Deanom Računicom čija je majka, baš kao i Slavica, iz Bilica, prigradskog mjesta Šibeniku.
- U mojim Bilicama ima žestokih hajdukovaca, ali i Funcuta. Razlikuju se od drugih mjesta po tome što bilički navijači Bijelih pohode Šubićevac i navijaju za Narančaste kad igraju protiv ostalih – otkriva Slavica.
Lav prati svoja dva kluba.
- Da Hajduk nije oslabljen, vjerovao bih u njegov uspjeh. Ovako su šanse izjednačene jer Šibenik igra dobro. Volio bih da bude blagdan nogometa i Dalmacije, to je važnije od bodova.