Teško je zaustaviti veliku navalu stranih nogometaša u Prvu HNL. Brojke govore o 134 igrača iz čak 43 države ili blizu 40 posto prvoligaškog kadra, u čemu je i Šubićevac dao „pristojan“ doprinos. Igračima, koji su pristigli ne samo iz Kolumbije, već iz Indije, Haitija, Argentine… Na tu statistiku nije se lako prilagoditi prosječnom šibenskom prijatelju sporta, koji „vječno“ sanja domaće momke s Baldekina i Gorice, iz Doca i Crnice u narančastom dresu.
A to što se trenutačno događa na Šubićevcu i nije nekakva posebna novost u šibenskom sportu. Razlika je samo u tome što su šibenski dres ili kapicu u prošlosti nosili momci i djevojke iz susjednih republika (čitaj: novih država), a danas su to igrači s gotovo svih kontinenata. Južne Amerike, Azije, Afrike, Australije…
Kad bismo sitničarili potpunim strancima mogli bismo u formalnom smislu proglasiti i (odlepršalog) Denija Jurića, Donija Grdića i nedavno pristiglog Josipa Slunjskog, koji prezimenima zvuče i više nego domaće, ali su zapravo odreda državljani Australije, te nose ili su nosili dresove mlađih selekcija u zemlji klokana.
Neugodne ozljede
Lani smo potrošili nemalo novinarske tinte da bismo vlasnike Footbal Smart International uvjerili kako su kupnjom šibenskog prvoligaša svi igrači na Šubićevcu postali njihovi. Svejedno, sporazumijevali se na španjolskom, hrvatskom ili engleskom jeziku. Najuvjerljiviji argument toj tezi je svakako podatak kako je HNK Šibenik u financijskom smislu najbolje transfere ostvario s domaćim momcima (Bulat, Jurić). Dojam je da aktualni trener Narančastih Mario Rosas ima slične probleme u komunikaciji s klupskim vodstvom kao njegov prethodnik Krunoslav Rendulić. Da je nesuđenom prvotimcu Barcelone i očiglednom pokloniku ofenzivnog, lepršavog nogometa jedino mjerilo travnjak. A on, primjerice, sugerira da se Kolumbijci Mina, Mena ili Lopez još trebaju najesti „pravog“ nogometnog kruha da bi došli u prvi plan kod španjolskog stručnjaka. Povezivanje kolumbijskih i šibenskih interesa s prilično jasnim kriterijima Marija Rosasa dodatno otežava okolnost da su neugodne ozljede od uže konkurencije za prvu momčad udaljile Juana Camilla Mesu, koji je na prvi pogled osvojio šibensku publiku, pa i omanjeg rastom, ali ne i talentom mladog Carlosa Torresa.
Vođenje kluba
Tako je, za razliku od prošle godine, u glavnom kadru „pristojan“ broj šibenskih momaka. Braća Antonio i Marin Jakoliš, veteran Stipe Bačelić – Grgić, nad areni Niko Rak, pričuvni vratar Antonio Đaković… Na radost zakletih Funcuta, koji ni u snu ne odustaju od svoje temeljne parole Moj grad – moj klub.
Intimno se nadamo da će Francisco Cardona i Eduardo Zapata polako uhvatiti sve konce vođenja kluba. Valja itekako analizirati minule transfere. Zašto je, primjerice, bez razmišljanja potpisan ugovor s neprestano rovitim Močinićem, a mjesecima se oklijevalo to isto učiniti s dojučerašnjim hajdukovcem Ivanom Delićem, koji, ako niste znali, nije na posudbi, već je definitivno postao igračem Šibenika, a koji će, uvjereni smo, iz kola u kolo potvrđivati svoj nesumnjivi talent. Uostalom, kad već spominjemo posudbe, neizbježno je načimanje stare teme u stilu „Što je korisnije za klub?“ Posudba nadarenih igrača iz Dinama i Hajduka ili kupnja dijelom potrošenih igrača, koji su se, nažalost šibenskih prijatelja nogometa, u nemalom broju slučajeva (Močinić, Bailone…) pokazali kao mačci u vreći! Kao da je prepisana promašena Hajdukova strategija od prije dvije godine.