StoryEditor
KošarkaVIŠE OD SPORTA

On je jedan od najboljih košarkaša koji nije zaigrao u NBA-u, a malo tko zna da je ovom slavnom Srbinu Dražen Petrović rođak!

Piše Toni Perković/SD
11. prosinca 2020. - 10:11
Arhiva/AFP

U našoj ste rubrici 'Više od sporta' navikli čitati o sportašima i osobama usko vezanim uz sport čije su živote obilježile brojne kontroverze, nerijetko i skandali, a mnoge od onih o kojima smo pisali povijest će više pamtiti po nedaćama van terena, iako su neosporno bili i veliki sportaši.

Današnja priča, odnosno njezin junak, bit će potpuno drugačiji od toga. Uz ime Dejana Bodiroge, proslavljenog srpskog košarkaša ne veže se ni jedan skandal, nikada nije punio stupce crne kronike ili tabloida, i svu slavu koju je postigao, postigao je isključivo na košarkaškom parketu.

Bodiroga je rođen od oca Vase i majke Milke u ožujku 1973. u banatskom gradu Zrenjaninu, a obitelj mu korijene vuče iz hercegovačkog sela Bodiroge, poviše Trebinja. Hercegovina je, svjedoci smo, oduvijek davala vrhunske sportaše, a dokaz tome je da iz istog kraja svoje korijene vuče i još jedan slavni košarkaš. Naime, djed Dražena Petrovića, Jovan, rođeni je brat Gospave Petrović, udane Bodiroga. A ona je, pogađate, baka Dejana Bodiroge. Javnost, ali ni njih dvojica, dugo nije znala da su slavni košarkaši rođaci, a tu je priču potvrdio i sam Bodiroga koji je rekao da je Dražena upoznao za vrijeme jednog boravka u Zagrebu, ali da tada uopće nije bio svjestan da su rodbinski povezani.

Krešimir Ćosić odigrao je presudnu ulogu u njegovoj karijeri

Košarkaški je put započeo u Proleteru, klubu iz rodnog grada, koji je svoje dane slave živio u desetogodišnjem razdoblju nedugo nakon Drugog svjetskog rata, otkad datira i jedini naslov prvaka Jugoslavije za taj, u jugoslavenskim okvirima, ipak mali klub. No sredinom osamdesetih postalo je jasno da u tom klubu stasava igrač koji će vratiti slavu klubu.

Ipak, ostanak Bodiroge u Zrenjaninu bio bi suviše romantična priča, a da tome ne bude tako pobrinuo se jedan drugi košarkaški velikan. Bodirogu je na kampu u Puli zamijetio nitko drugi nego Krešimir Ćosić. Veliki je Zadranin vrlo brzo reagirao, prepoznavši talent mladog Vojvođanina, i pozvao ga da karijeru nastavi u Zadru.

- Imao sam 16 godina i na Krešin sam nagovor došao u Zadar vidjeti kako je tamo. Krešo je bio oduševljen i rekao mi da ćemo imati najbolje moguće uvjete. I ja i moja obitelj. To je bilo sjajno i meni se stvarno svidio Zadar. Ipak, bio sam previše nostalgičan, vratio sam se kući i majci i ocu ispričao sve. Oni su rekli da ja odlučim što god mislim da je najbolje i ja sam odlučio ostati kući, objasnio je jednom prigodom Bodiroga kako je došlo do interesa Zadra.

No, Bodirogina odluka nije pokolebala Ćosića koji je odlučio učiniti sve da ga dovede u grad košarke. Njegovom iskusnom oku takav talent nije mogao promaknuti.

- Krešo je nakon dva tjedan sa svojim ljudima iz Zadra došao u Zrenjanin kod mene kući i uvjerio nas da pređem u Zadar. Te jeseni sam prešao u Zadar i proveo tamo dvije lijepe godine, presudne za moju daljnju karijeru, ispričao je Bodiroga o svom vremenu u Zadru.

{embed_photo}1761520{/embed_photo}

Boravak u Zadru obilježio ga je za sva vremena jer, kako je sam tvrdio, na bogomdan talent koji je posjedovao nadograđen je jak trening i sve je bilo spremno da postane svjetska klasa.

I onda, umjesto da Zadar i Bodiroga konačno uberu plodove rada, u Hrvatskoj je počeo rat. Bodiroga je napustio Zadar, a Ćosić mu je osigurao probe u dva grčka velikana, Olympiakosu i AEK-u. Oba su kluba odlučili da ga žele angažirati, ali uz uvjet da uzme grčko državljanstvo. Zbog tog zahtjeva tada su ostali bez Bodiroge, a u nastavku teksta ćete vidjeti koliko su još požalili što su, tada još nepoznatom, Bodirogi postavili takav uvjet.

Odlazak u Europu i uspjeh s reprezentacijom

Život ga je odnio u tršćanski Stefanel gdje mu trener postaje još jedna legenda jugoslavenske košarke Bogdan Tanjević. Vrlo brzo je počeo pokazivati svu raskoš svoga talenta, a dobre igre vrlo brzo su mu omogućile prelazak u milansku Olimpiju s kojom će 1996. osvojiti dvostruku krunu prije nego se otisne u madridski Real, tada, i danas, san svakog mladog košarkaša.

Paralelno s klupskom karijerom, Bodirogi sjajno ide i na reprezentativnom planu. S reprezentacijom SR Jugoslavije 1995. osvaja prvo od tri europska zlata. Odlazak naših košarkaša s postolja, naređen od strane nekih ljudi koji sa sportom nisu imali veze bacio je trajnu mrlju na hrvatsku košarku, baš kao i na prvo zlato jugoslavenske generacije nakon raspada SFRJ. Ni slutili tada nismo da se na postolje nećemo vratiti narednih 25 godina, a malo je bilo i onih koji su vjerovali da će Bodiroga i njegovi reprezentativni suigrači sljedećih sedam godina dominirati europskom i svjetskom košarkom na način koji su to ostvarili. No o tome ćemo malo kasnije.

{embed_photo}1761518{/embed_photo}

Madrid je bio nova stepenica u karijeri. Okićen olimpijskim srebrom iz Atlante 1996. stigao je u Real kao zvijezda svjetske košarke. Godinu dana ranije draftiran je od strane Sacramento Kingsa, ali se umjesto za odlazak u NBA, odlučio za Kraljevski klub. Smatrali su mnogi da mu je već tada bilo mjesto među najboljim košarkašima svijeta, ali Bodiroga je odlučio ostvariti još nešto veliko u Europi prije odlaska 'preko bare'.

Potpisao je ugovor vrijedan milijun dolara po sezoni, a s klupe ga je vodio Željko Obradović, čovjek s kojim će dodirnuti zvijezde, kako u klubu, tako i u reprezentaciji. Dvogodišnji boravak u Realu završio je samo s trofejem Saporta kupa, s reprezentacijom je osvojio novo europsko zlato, ali ono najbolje tek je slijedilo.

Na Svjetskom prvenstvu 1998. potvrdio je ono što su svi znali. Da mu je mjesto u eliti. Postao je najkorisniji igrač natjecanja, a Jugoslavija je svladala Rusiju u finalu i popela se na vrh svijeta. Bodiroga kojeg su do tada oslovljavali s "Deki" ili "Bodi Bond", postao je jednostavno - Bog! Oduševljeni navijači jednoglasno i gromoglasno pjevali su 'Svatko ima svoga boga, naš je Dejan Bodiroga'.

O jednom drugom Dejanu, Savićeviću, glazbenici i navijači pjevali su pjesme, ali je Bodirogina popularnost bila neusporediva s bilo čijom u tom trenutku.

Iste te godine Bodiroga je zajedno s još šestoricom reprezentativnih suigrača (Vlade Divac, Žarko Paspalj, Zoran Savić, Aleksandar Đorđević, Predrag Danilović i Željko Rebrača) osnovao Grupu 7. Grupa 7 ili Dječja fondacija Grupe 7 neprofitna je organizacija kojoj je cilj prikupljanje sredstava za pomoć djeci u bivšoj Jugoslaviji.

No, iako humanitarac u stvarnom životu, na parketu je Bodiroga bio nemilosrdan.

Nakon osvajanja Svjetskog prvenstva u Ateni potpisuje za grčki Panathinaikos koji je stvarao fantastičnu momčad, spremnu za napad na naslov prvaka Europe. Rađa, Alvertis, Burke, Gentile i druge zvijezde garantirale su košarkaški spektakl, a momčad je na vrh trebao povesti Piksi Subotić, čovjek kojeg će se mlađi čitatelji sjetiti kao trenera Splita iz sredine 2000-ih. Pa iako su u prvoj sezoni osvojili naslov prvaka Grčke, u Euroligi se baš i nisu proslavili pa je kontroverzni vlasnik Pavlos Giannakopoulos odlučio smijeniti Subotića, a momčad je napustio i Rađa.

Jedan od najtrofejnijih košarkaša u povijesti i jedan od najboljih koji nikada nije zaigrao u NBA ligi

Na klupu dolazi njegov stari poznanik Obradović, a uz još nekoliko pojačanja, Panathinaikos osvaja Euroligu 2000. godine, a potom i Suproligu godinu dana iza. Svađe u europskoj košarci dovele su do raskola, ali ne i do promjena navika Dejana Bodiroge. On je, s iznimkom Olimpijskih igara u Sydneyju, nastavio osvajati medalje i trofeje, pa je tako dvama zlatnim medaljama s Europskih prvenstava pridodao broncu 1999. i zlato 2001., a do možda i najvećeg trijumfa u karijeri stigao je 2002. kada je kao kapetan predvodio momčad do novog zlata na Svjetskom prvenstvu.

{embed_photo}1761516{/embed_photo}

Nakon vjerojatno najvećeg iznenađenja u povijesti košarke do tada, kada su u četvrtfinalu košarkaši Jugoslavije izbacili domaćine Amerikance, Bodiroga je kao neosporni vođa momčadi predvodio Jugoslaviju u finalu postigavši 27 poena protiv Argentine. Bila je to ujedno i njegova posljednja reprezentativna medalja. Sedam medalja s velikih natjecanja svrstavaju ga u jednog od najtrofejnijih košarkaša u povijesti, a u novije vrijeme samo je nekoliko španjolskih košarkaša uspjelo postići jednake dosege.

Ipak, uspjesi na klupskom planu nastavili su se pa je tako nakon Svjetskog prvenstva ponovno odlučio sreću potražiti u Španjolskoj. I pogađate, našao ju je. Odmah u prvoj sezoni osvojio je s Barcelonom trostruku krunu i katalonskom velikanu donio toliko željenu Euroligu, trofej koji im je nedostajao. Ono do čega nije mogla Barcelonina generacija s početka devedesetih kada ih je dva puta zaustavila Jugoplastika, uspio je Bodiroga.

Nakon Eurobasketa 2005. koji se igrao u Srbiji i Crnoj Gori oprostio se od reprezentacije, a i klupska karijera išla je polako prema svome kraju. Posljednje dvije sezone odigrao je u rimskom Virtusu, a odmah nakon završetka karijere postao je i sportski direktor rimskog velikana. Također, obnašao je i dužnost potpredsjednika Košarkaškog saveza Srbije, a osim u košarci, aktivan je i na drugim poljima pa se tako moglo pročitati da vodi višemilijunske poslove u Srbiji.

Dejan Bodiroga jedan je od onih koje nije bilo poželjno voljeti kada je bio jedan od najboljih na svijetu. Barem u Hrvatskoj. Ali Dejana Bodirogu bilo je nemoguće ne voljeti. Lakoća kojom je igrao košarku očaravajuća je i danas, Carmelu Anthonyju još se i danas vrti u glavi od Bodiroginih driblinga, a mnogi se slažu da je najbolji europski igrač koji nikada nije zaigrao u NBA ligi. Konkurencija nije mala pa je tako nešto dosta smjelo tvrditi, ali je zasigurno jedan od najboljih. I čovjek koji je obilježio jednu epohu u košarci.

31. srpanj 2021 16:30