Ivana Roščić - LIJEPO JE BITI PREPOZNAT ZA SVOJ RAD, BITI NAGRAĐEN

 

Ne događa se često da jedna hrvatska glumica u istoj godini ima dva međunarodno zapažena filma kao Splićanka Ivana Roščić. "Stric" je sredinom ljeta imao festivalsku premijeru u Karlovym Varyma, a "Garbura" krajem ljetne sezone na San Sebastianu. Oba filma srela su se u Hrvatskoj na ZFF-u, a i prate se u kinodistribuciji. Dok je "Stric" nedavno krenuo u kina, "Garbura" kreće 22. prosinca. Filmove povezuju debitanti iza kamere, hitovi grupe "Magazin", ali i jedna od naših najboljih glumica mlađe generacije koja je odigrala odlične uloge dviju različitih mladih majki i više nego zaslužila mjesto u ovogodišnjem prilogu "Premium".

Kakav ti je osjećaj što te stavljamo kao najbolju iz filmskog/glumačkog svijeta u Dalmaciji?:)

– Lijep kao i Božić sa "Stricem", hahaahahahah. Šalim se, naravno da je lijep osjećaj. Lijepo je biti prepoznat za svoj rad, nagrađen. Zaplovim kratko na tom valu i pohranim ga negdje. Ovaj posao je maraton, često nam nagrade ne donesu ništa, nikakvu garanciju da ćeš uopće više raditi, snimiti išta, ovdje kod nas uvijek "kopam" ispočetka, ne samo ja, svi.

Budući da si i sama majka, kako ti je bilo glumiti majku u "Stricu" i "Garburi"?

– U posljednje vrijeme su mi se zaredale uloge majki. I jedna i druga su različite od mene, stvarne mame. Kod njih znam što me čeka, sve piše u scenariju dok privatno nemam pojma, učim svaki dan. Voljela bih da mi glumački put pripremi iznenađenja pa da u nekim sljedećim projektima nisam mama, čisto da mi nije dosadno.

"Stric" je i psihološki horor triler u kojem sadistički titularni lik vrši teror nad majkom i njezinom obitelji u kući iz koje kamera jedva da izlazi. Stresno i klaustrofobično iskustvo?

– Ta osebujna kuća nakon 20 snimajućih dana je postala klaustrofobična, zbijeni svi u malom prostoru, igrajući nimalo lagane scene, ali s puno smijeha i glupiranja, baš puno, tako da za nas nije bilo traumatično. Publici bi film mogao biti klaustrofobičan.

Kako se Ivana Roščić oslobađa stresa?

– Ljubavlju, maženjem, putovanjem, plesom.

Voliš li inače gledati horore? Favoriti?

– Nisam baš od horora, dok sam odrastala bili su mi zabavni, poslije mi više nisu bili zabavni. Moj prvi hororac je "Leptirica", koji sam pogledala s nekih sedam godina, noćima nisam mogla spavati koliko me je istraumatizirao.

"Stric" se referira na osamdesete. Koja su tvoja sjećanja iz djetinjstva na tu dekadu?

– Beskrajno ljeto, tatin Tomos, na njemu tata, mama brat i ja, idemo na plažu, bezbrižnost, pašteta i kruh.

Kako ti je bilo imati Roka Sikavicu za sina i Gorana Bogdana za muža?

– Najbolji sin i najbolji muž. Prijatelji, komšije, najbolji partneri. Kad me već pitaš za njih dvojicu ne mogu ne spomenuti Mikija Manojlovića, divan čovjek, pažljiv i duhovit prijatelj, sjajan partner. Radujem se sljedećim filmskim susretima, još više onim privatnim.

A filmska obitelj u "Garburi"?

– Sušta suprotnost onoj u "Stricu", ali imaju nešto zajedničko – umijeće suživota u nimalo idiličnim uvjetima.

Kojoj majci si bliža od ove dvije?

– Majci iz "Strica", jer je borbena, ne odustaje, a Ines je odustala.

"Garbura" među ostalim govori o modernoj otuđenosti i manjku komunikacije između roditelja i djece zahvaljujući tehnologiji (mobiteli itd.) te prenošenju frustracija s koljena na koljeno. Kako to komentiraš?

– Taj prijenos frustracija s koljena na koljeno je nešto specifično za ove prostore, život prođe, a oni se svađaju oko metra zemlje. Česta je to priča mnogih obitelji, meni i dalje neshvatljiva. Zahvaljujući tehnologiji epistolarna komunikacija je dosegla svoj maksimum. Otuđenost govori o kontekstu vremena u kojem živimo. Nekontroliran svijet stvara opresivnu budućnost. Možda postajemo ili već jesmo unutarnji invalidi, ne znam... Vidjet ćemo kuda će nas tehnologija odvesti.

Koliko ti uspjeh ovih filmova znači u godini u kojoj si doživjela po život opasnu situaciju? Kako danas s odmakom od pola godine gledaš na to? Gledaš li na sve drukčijim očima?

– Ne bih rekla da život gledam drugim očima, ništa se radikalno nije u meni promijenilo. Uzdrmana sam još od svega i u procesu potpunog oporavka. Oduvijek sam znala da je život krhak, nepredvidiv, prolazan, da je život lijep. Ovaj događaj je potvrda svemu navedenom. Zato se trudim još više biti u trenutku, provesti vrijeme sa svojim najdražima, biti nježna prema sebi. Naravno da sam sretna da su i "Stric" i "Garbura" imali uspjeh na festivalima, a uz to, ta dva filma su i debitantska što će im puno značiti za budućnost. "Stri​c"​ je od Karlovih Vary, znači u vrlo kratkom festivalskom životu, bio dosad na 26 festivala i osvojio 14 nagrada.

Božić je iza ugla, kao i Nova godina. Kako ih (d)očekuješ? Blagdansko raspoloženje? Gledanje filmova?

– Volim taj božićni kič, kad je sve okićeno, nakićeno... Najveća mi je radost gledati Margitu i Tomu kako vole praviti kolače i ostaviti ih Djeda Mrazu da ih pojede kad im ostavi poklone. Volim tu prazničku muvanu. Gledamo filmove, crtiće, izležavamo se, idemo kod prijatelja, rodbine... Ukratko: veselo, dani kao i svaki drugi, samo bez obveza, s više hrane, druženja...

Bi li "Strica" preporučila za gledanje pred Božić? Kako inače stojiš s mračnijim božićnim filmovima?

– Baš sam sinoć pogledala u Kinoteci "Djed Mraz je smeće " i dobro sam se nasmijala. Volim božićne filmove, i mračne, i limunadaste i žnj kategorije. "Strica" svakako preporučujem, neovisno o Božiću.

Želje za 2023. godinu? Zdravlje na prvome mjestu?

– Oduvijek i zauvijek, samo zdravlje, a dodaci su da nema rata, gladi, da se smijemo, plešemo i volimo.