Tvrtka Radež d.d. iz Blata na Korčuli nedavno je osvojila nagradu Zlatna kuna za najuspješniju veliku tvrtku Dubrovačko-neretvanske županije. Dok su su se ostala brodogradilišta na otoku ugasila, korčulanski Inkobrod, odnosno Leda kao i veloluški Greben, Radež osvaja nagrade, ostvaruje dobitak te zapošljava preko 300 radnika s otoka.
Ovo je druga Zlatna kuna u povijesti otočnog brodogradilišta Radež koje uopće nije na moru, već u unutrašnjosti otoka, prvu su dobili još 2009. godine, piše Dubrovački vjesnik.
Kako uspijevaju prebroditi sva iskušenja i poslovati dobro i u pandemiji, pitali smo direktora Radeža Jerka Andrijića koji je glavni i odgovorni gotovo osam godina. Andrijić je diplomirao na Fakultetu elektrotehnike, strojarstva i brodogranje u Splitu, a u Radežu radi od 1987. godine. Zlatna kuna im je neočekivani poticaj za daljnji rad.
Mali dioničari
- Prošla godina bila je opterećena pandemijom, ali je na kraju bila dobra iako je Radež imao i puno boljih. Mi smo došli u konkurenciju jer su neke druge firme koje se bave turizmom zbog pandemije pale na koljena, a koje nam inače nisu dale prostora niti za nominaciju. Razlog za nagradu nalazim u našoj borbi, žilavosti da opstanemo", zaključio je direktor Andrijić.
Najveća su tvrtka na otoku s 304 radnika većinom iz Blata i Vele Luke te 50 kooperanata. Za neometano poslovanje, Radež godišnje mora zaraditi od 12 do 15 milijuna eura, od toga im ostane dobiti manje od milijun kuna. Dobit nije imperativ, ističe Andrijić, ne zaboravljaju dioničare, ali oni nisu najvažniji. Najvažniji su radnici, da se njima isplate plaće i da imaju pristojne uvjete za rad.
"Privatizacija je provedena 1993. godine, ondašnje je rukovodstvo odabralo pametan model s radnicima i umirovljenicima. U dva navrata, do 1995., kompletne dionice Radeža su bile u rukama malih dioničara, većinom zaposlenika i bivših zaposlenika firme. Bila je to dobra odluka jer su u godinama krize, a bilo ih je, pokušali zajedno prebroditi sve probleme. To se najbolje vidi na primjeru svjetske ekonomske krize 2008. godine koja je Radež zahvatila malo kasnije, Uprava se suočila s odlukom hoće li otpustiti oko stotinjak radnika. Razgovorima s Radničkim vijećem dogovorili su se kako će svi podnijeti teret krize, svima je smanjena plaća, i rukovodstvu, i onima koji su radili više kao i onima koji nisu radili kako bi zajedničkim snagama preživjeli", prisjetio se Andrijić.
Rade što se traži
Današnje su godine jednako izazovne, priznaje nam. Brodogradilišta s kojima su surađivali više gotovo da i nema, ta su brodogradilišta podigla Radež i bila su glavni izvor poslova. No nisu Blaćani sjedili skrštenih ruka i plakali, okrenuli su se novim izazovima, poslovima i potpuno drugačijoj lepezi proizvodnje. Ako se okreneš samo jednoj vrsti proizvodnje, tvrdi Andrijić, to je put za propast.
Tako se trenutno u Radežu izrađuje velika dizalica za jednu američku firmu, kolica za razvoz velikih brodova na suhom doku za norvešku firmu, dizalica koju će također isporučiti u Norvešku, Ro-Ro oprema za opremanje brodova u Engleskoj, velika platforma koja se ugrađuje u kruzere.
Većina ovih poslova je dorada, ističe Andrijić, a posebno su ponosni na proizvode Radeža. Istaknuo je suradnju s hrvatskom tvrtkom Cromaris kojoj su početkom godine ispručili radni brod i teglenicu za ribogojilište, tvrtkama Jadran tuna i Pelagos prošle su godine isporučili radne brodove, a ne smijemo zaboraviti ni Kriljane, kaže Andrijić, kojima su u posljednjih 10 godina isporučili preko 40 kruzera.
Surađivali su i s kineskom tvrtkom na Pelješkom mostu, naprvili su i tzv. jack up platformu nosivosti od gotovo 500 tona za potrebe bušenja i radova na moru za tvrtu Texo Molior, a za splitsku tvrtku Spegra rade reparaciju čeličnih elemenata Savskog mosta.
U ponedjeljak je počelo rastavljanje starog mosta na Čiovu, kaže Andrijić, nakon čega će dva velika, željezna elementa doći u Radež također na reparaciju. Raznovrsnot poslova otežava svakodenvnu organizaciju, ali daje opciju kad zapne, a zapinje često, priznaje direktor.
"Ugovoriti poslove nekad je bilo puno lakše, dogovorili s MacGregorom do 30 posto kapaciteta za narednu godinu, ostalo bi popunila domaća brodogradilišta. Nije ni to bilo lako, da se razumijemo, ali bilo je lakše. Nakon Domovinskog rata morali smo se okrenuti drugim poslovima, MacGregor je svoje interese preselio na istok, Kina nam je, možemo reći, oduzela kruh. Nismo se dali, borili smo se, nama reklame i sajmovi ništa ne znače. U ovom poslu najvažnija je recenzija naručitelja, a Radež slovi za pouzdanu firmu koja kvalitetno radi u roku", naglasio je Andrijić.
Mladi traže lakše poslove
Probiti se na tržište, propoznati nadolazeće trendove, ugovoriti poslove i organizirati proizvodnju ipak nije najveći problem i izazov za Radež. Direktor Andrijić ističe nešto drugo, radnički kadar.
"Radež danas nije prva opcija mladima prilikom zaposlenja. Kad bi se zaposlili s 18 ili 19 godina, do 24 godine bi izučili zanat, dosegli bi plaću do tisuću eura. Mladi misle na lakše i lepršavije načine zaraditi novac, gube se godinama, a onda kad se ožene i dobiju djecu, osnuju obitelj, u Radežu traže sigurnost. Dolaze s 25, 26 godina i ne znaju ništa, u školi nisu naučili ništa i mi danas imamo problem nedostatka kvalitetnih meštara", otkriva nam Andrijić.
Nije to lak posao, priznaje, no nije ni toliko loš. Radi se osam sati, svima plaćaju dopunsko zdrastveno osigranje, a pomažu i prilikom smrtnih slučajeva. Kad je Andrijić tek počeo raditi kao direktor, pokrenuo je srednjoškolski smjer za strojobravara ne bi li se mladi ljudi obučili za rad u Radežu. I ne samo to, učenici su dobivali 300 kuna džeparca mjesečno jer su se odlučili za deficitarnu struku. Nekoliko godina kasnije, smjer je ugašen, nije bilo zainteresiranih.
U budućnosti Jerko Andrijić Radež vidi kao tvrtku za remont. Planiraju veliki, sktrukturni zahvat u Bristvi, otkriva Andrijić, produžit će staze u moru i izgraditi još jednu dizalicu kako bi mogli dizati brodove do 450 tona. Remont je, uvjeren je, budućnost Radeža, Mediteran se okrenuo turizmu, treba razmišljati mudro i optimično. Rado se prisjetio i svojih početaka u firmi.
"U Radežu sam poečo raditi 1987, već 1995. sam napredovao do tehničkog direktora i to mi je bilo puno stresnije nego direktorska pozicija. Tad sam upoznao Radež, načine prodaje, ugovaranja poslova, načine proizvodnje, bio sam uključen u sve proizvodne procese. U direktorsku se fotelju ne pada s neba, zaključio je.
