Brojne su me kolege ronioci u zadnjih para dana doslovno dramatično kontaktirali da pogledam objavljeni prijedlog Pravilnika o sigurnosti ronjenja koji je ugledao svijetlo dana na Javnom savjetovanju. Moram priznati da se baš i nisam nadao takvoj razini prijedloga, jer kad nešto dođe na e-savjetovanje onda očekujete da će biti potrebne manje izmjene, a da je većina uglavnom u redu.
Ipak, to nije slučaj s ovim prijedlogom jer mogu kazati da bi mi bilo lakše samostalno napisati posve novi Pravilnik nego pokušati nabrojati sve nebuloze i besmislice koje su se uspjele napisati u tome prijedlogu.
Nažalost, posve mi je jasno kako je nastao, bez da imam ikakve informacije tko ga je radio. Iz Pravilnika se lijepo iščitava da je na njemu radilo nekoliko osoba koje se uglavnom bave turističkim (rekreacijskim) ronjenjem, a o ostalim aspektima ronjenja ne znaju ništa, nakon čega se takvog prijedloga dohvatio netko (ili više njih) nadobudan iz Ministarstva mora, prometa i infrastrukture, koje je nadležno za tu tematiku, te od inače nesuvislog Pravilnika dodatno napravilo kompletni ćušpajz.
Žalosno je da se nastavlja s konstantnom praksom da stručne stvari rade nestručni ljudi, iako u Hrvatskoj ima dovoljan broj onih koji svojim znanjem mogu bez problema napraviti sve potrebno za reguliranje ronjenja.
Napomenuo bih i kako ova regulacija ronjenja nije nova ideja, jer sam i sam prije desetak godina bio dio grupe koja je radila prijedlog Zakona o ronjenju iz kojeg su trebali proizaći podzakonski propisi vezani za različite kategorije i aspekte ronjenja.
Iako smo podosta bili zadovoljni tadašnjim prijedlogom, cijeli rad je pao u vodu jer su se na kraju našim izrađenim nacrtom poigrali birokrati koji nikad u životu nisu zaronili te ga tako izmijenili da ni meni nije bilo jasno o čemu je na kraju riječ. Ali, evo, s vremena na vrijeme se vjerojatno netko u Ministarstvu sjeti da bi na neki način mogli opravdati svoje radno vrijeme pa krenu sa izradom ovakvih besmislica.
Jednostavno je nemoguće u normalnim granicama dužine nekog članka sve nebuloze nabrojiti i objasniti, jer je doslovno svaki dio promašen, te ću se osvrnuti samo na neke najsmješnije (smiješne zasad, ako nekome tvrdoglavome i, nakon čitanja ovog članka, uvrijeđenome, ipak ne padne na pamet da ovo stvarno i propiše).
Krenimo s upotrebljavanim jezikom koji je pun stranih naziva, jer očito autori ovog Pravilnika ne znaju hrvatske nazive!? Upotrebljavana terminologija je na razini početnika u rekreacijskom ronjenju i posve neadekvatna željenoj svrsi.
Nadalje, prema definicijama minimalnih standarda za pojedine kategorije ronilaca očito je da autori znaju nešto o standardima u rekreacijskom ronjenju, a što je sa ostalima? Da li su autori ovog Pravilnika ikad čuli da postoje i drugi načini obuke ronilaca osim rekreacijskih standarda? Primjerice, mogu govoriti iz osobnog primjera: ja sam CMAS Confirmed Scientific Diving Instructor te CMAS Confirmed Marine Biology Instructor, kako CMAS (Svjetska ronilačka organizacija u kojoj sam član Znanstvenog odbora) definira kvalifikaciju koju imam. Izlaskom ovakvog Pravilnika ja svugdje u svijetu ostajem instruktor znanstvenog ronjenja, osim u Republici Hrvatskoj, jer ne udovoljavam predloženim propisima. Usput, jesam i instruktor ronjenja prema nekoliko ronilačkih rekreacijskih asocijacija, ali me taj dio baš i ne zanima, iako ćete mi te kvalifikacije valjda ostaviti.
Nadalje, što je s roniocima koji su završili druge standarde koji su višestruko zahtjevniji od ovih njihovih, primjerice one za duboke ronioce koji obavljaju poslove na naftnim platformama? To su svakako neki od najzahtjevnijih ronilačkih poslova, koji su vrhunski plaćeni i svjetski priznati, osim, jasno, u Republici Hrvatskoj!?
Što se tiče dijela Pravilnika u kojem se spominju i definiraju ronilački projekt i ronilačka aktivnost, a koji su sastavljeni od jedne ili više ronilačkih operacija, u što su sve ubačeni ne samo dekompresijski postupci, već i terapeutska rekompresija (!), teško je uopće shvatiti što su autori htjeli postići sa takvom terminologijom i definiranjem, jer jedino što je posve jasno iz svega toga je činjenica da to autori uopće ne razumiju.
Posebno sam se nasmijao na definicije vezane ronilačke opreme koja se definira kao ronilačka oprema koja dobavlja plin za disanje s površine, te je ronilac s površinom povezan cijevima i kablom. Nije napisano, ali me zanima da li su te cijevi možda olovne ili plastične?
Besmislice se nastavljaju i dalje pa se definira kako ronilački projekt utvrđuje sve ronilačke operacije od kojih se sastoji pojedini zahvat u profesionalnom ronjenju, a koje se inače definira kao ronjenje koje se obavlja u gospodarske svrhe. U to „profesionalno“ ronjenje se uključuju ronilački radovi (što su to sve ronilački radovi ostaje nepoznato?), ronjenje u marikulturi i ribarstvu, znanstveno-istraživačka ronjenja (jesu li znanstvena ili istraživačka: koja je razlika?), a posebno je smiješno da se odvojeno navode ronjenja u arheološke svrhe? Baš me zanima što će kolege znanstvenici arheolozi reći na to obzirom da im je ovim Pravilnikom arheologija jednostavno isključena iz znanosti?
Također, da li itko može autorima objasniti da ove dvije posljednje kategorije (zapravo jedna jer je arheologija znanstvena disciplina) i nisu baš dio komercijalnih ronjenja pa je nejasno kako su završila u ovom članku o profesionalnom ronjenju, što god uopće značilo to „profesionalno“.
Nadam se da će pisci ovog Pravilnika ipak odustati o parcijalnih ispravaka ovih besmislica jer ako krenu nešto djelomično ispravljati pa znanstvena ronjenja izbace iz „profesionalnih“ ronjenja onda istim trenutkom očito postajemo amateri!? Doduše, očito je da prave profesionalce, tj. stručnjake koji razumiju što zapravo znači ronjenje i što ono sve obuhvaća ionako smatraju amaterima, jer niti jednog nisu ni pitali za pomoć pri pisanju ovih besmislica.
Idemo dalje, pa izdvojimo slijedeći propis: „Priroda i opseg utvrđenih ronilačkih operacija u ronilačkom projektu treba biti takva da ih sigurno može nadzirati jedna osoba“? Autori ovih besmislica očito nisu nikad bili dio pravog ronilačkog projekta (ne projekta prema njihovoj definiciji) jer da jesu znali bi da postoje složena i vrlo složena ronjenja koja zahtijevaju angažman više osoba u cilju osiguranja sigurnosti ronilaca. Ali, što bi se autori ovih besmislica time bavili? Kako je to njima prekomplicirano, onda sva takva ronjenja treba i zabraniti.
Slijedi dio u kojem se spominju profesionalni ronioci (dakle svi oni koji se bave onako definiranim profesionalnim ronjenjem) koji smiju roniti u ronilačkom projektu samo ako imaju stručnu osposobljenost. Kako je u jednom od prethodnih članaka propisano da za samostalno profesionalno ronjenje nije potrebno izraditi ronilački projekt ispada da ako profesionalno ronite samostalno ne trebate nikakvu stručnu osposobljenost. OK, primio na znanje.
Doduše, opet ja na osobnom primjeru: kako su znanstveni ronioci (a i arheolozi) po Pravilniku „profesionalni“ zanima me na kojoj se to znanstveno-nastavnoj ustanovi u Hrvatskoj izdaju stručne osposobljenosti (ili kvalifikacije) za takva ronjenja, posebice ako prema prethodnim propisima ionako ne priznaju nikakve instruktore koji nemaju njihove rekreacijske norme?
Autorima je Pravilnik u nekom trenutku očito izgledao kratak pa su ga odlučili malo proširiti, ali nažalost nisu znali kako pa su neke djelove jednostavno kopirali, vjerojatno se vodeći jednom od latinskih izreka koje su čuli: repetitio est mater studiorum. Tako je većina članka 4 ponovljena u članku 6, a cijeli članak 8 se sastoji od dva stavka skoro istovjetna jedan drugome.
Pravilnik se nastavlja nesuvislim i nepovezanim nabacivanjem obaveza i dužnosti organizatora ronjenja, nadzornika ronjenja te instruktora ronjenja koji ispadaju kao nekakve važne i odgovorne osobe prilikom ronjenja sve dok ne pročitate članak 12, stavak 6, u kojem su sve to prebacili na jadnog voditelja ronjenja jer je navedenim stavkom propisano da je siguran nadzor ronilaca iz grupe koju vodi isključiva odgovornost voditelja ronjenja. Jadan voditelj!
Usput, konstantno na svojim predavanjima objašnjavam da izjave o zdravstvenoj sposobnosti ronilaca koje se traže ovim propisima ne vrijede u Hrvatskoj niti većini europskih država jer ta praksa proistječe iz anglo-saksonskog prava (na koje se rekreacijske ronilačke asocijacije uglavnom oslanjaju), a koji s našim pravnim okvirom nema nikakve veze. Nažalost, očito je da nitko od ovih autora nije bio niti na jednom od mojih predavanja.
Ako se netko pitao kakve veze sve te dosad navedene besmislice imaju sa sigurnosti ronilaca, napokon dolazimo i do toga. Kao prvo, definiranjem samostalnog ronioca zabranjuje se bilo kakvo ronjenje na dubinama većim od 20 metara. Zahvaljujem u ime mnoštva samostalnih ronilaca kojima se ovim zabranjuje ronjenje koje su dosad obavljali.
Ali, ako netko ipak želi nastaviti roniti do 20 m, nećete moći ni to jer će vas ubiti birokracijom. Naime, pažljivi autori Pravilnika su propisali da za sva ronjenja u svrhu obavljanja znanstvenih, tehnoloških i gospodarskih istraživanja ispitivanja, snimanja i/ili mjerenja mora, morskog dna i/ili morskog podzemlja (što je to morsko podzemlje živo me zanima?) morate dobiti suglasnost od strane Ministarstva ili nadležne lučke kapetanije.
Nema više ni fotografiranja jer i za to morate dobiti gomilu suglasnosti, pa već vidim djelatnike Ministarstva i Lučke kapetanije oduševljene zaprimanjem gomile traženja suglasnosti koje će oni, razumljivo, rješavati u promptnom roku.
Ako i to nije dovoljno, oni koji se bave znanošću (ja uključujem i arheologe za razliku od autora) morate znati da ovim Pravilnikom Republika Hrvatska postaje prva država na svijetu koja ograničava znanost jer se propisuju dopuštene dubine ronjenja na osnovu plinske mješavine koju dišete.
U praksi to znači da ja više nikada neću moći napisati znanstveni rad, primjerice o dubokim koraligenskim grebenima jer ne ronim unutar njihovih propisanih granica. Što se tiče medicinskih istraživanja koji se bave fiziologijom ronjenja, a kojima je upravo svrha pomicanje granica: ne može! Rekli su nadahnuti autori ovog Pravilnika misleći o našoj sigurnosti kad već to mi nismo mislili do sada.
Pravilnik završava s dijelom o ronilačkim udesima, gdje bi normalni ronilac očekivao jasno razrađen sustav uzbunjivanja, procedura i hijerarhije odgovornosti u slučaju udesa, jer ipak je to nešto najvažnije što nam treba u takvoj situaciji. Ali avaj, to je možda naše mišljenje, dok autori ovog pravilnika znaju da je najvažnija stvar u slučaju udesa osnovati Povjerenstvo. Da, dobro ste pročitali.
Naime, ovaj Pravilnik se na tu temu bavi isključivo osnivanjem Povjerenstva za provođenje istrage s ciljem utvrđivanja uzroka i eventualnih preporuka za prevenciju budućih ronilačkih udesa. Da nije žalosno, bilo bi smiješno jer predloženi propisi vezani za slučaj ronilačkog udesa, posebice onoga koji je rezultirao smrtnim slučajem, ukazuju na to da su autori potpune neznalice zakonskih propisa koji se odnose na takvu situaciju. Nadam se da nikada neće biti dio takvog ronilačkog udesa jer će onda, na teži način, saznati kako zapravo to funkcionira.
Na kraju se, također, nadam da će i cijeli ovaj prijedlog Pravilnika biti odbačen i da ako netko iz Ministarstva stvarno želi nešto pametno uraditi po ovoj temi onda će okupiti i ljude koji o ovoj temi nešto znaju da im objasne kako se to zapravo radi, što očito nije bilo ispoštovano u ovom slučaju.
*** Autor je sveučilišni profesor koji je prvi uspostavio sveučilišni predmet na prediplomskoj, diplomskoj i doktorskoj razini „Tehnike podvodnih istraživanja“, autor je niza znanstvenih članaka na temu znanstvenog ronjenja, koautor sveučilišnog udžbenika „Ronjenje“, član Znanstvenog odbora Svjetske ronilačke organizacije CMAS, CMAS Confirmed Scientific Diving Instructor, CMAS Confirmed Marine Biology Instructor, CMAS I2 instruktor ronjenja, PSS instruktor ronjenja.