Dubrovkinju – točnije Konavoku Nadu Lasić Zanze – u njezinim lutanjima, istraživanjima i putopisnim avanturama ništa neće omesti dok je živa.
Obećala je to sebi odavno, a nakon pet operacija kralježnice i četiri intervencije na kuku (uz još nešto drugih, blažih zahvata), uvidjevši njezine aktivnosti i planove, skloni smo u to povjerovati...
Nada je dubrovačka legenda, vozila je autorelije, bila vlasnica autoškole, poduzetnica i k tomu realizirala najveći životni pothvat: kao samohrana majka podigla je dvije, danas odrasle kćeri!
Svim tegobama unatoč, u jeku Domovinskog rata na od vlasti zaboravljenom hrvatskom jugu, Nada se borila za spas svoje male obitelji. Puno je toga pregrmjela, ali snaga njezina duha i praktičnost koja je odlikuje uvijek su odnosili pobjedu nad nevoljom.
Tako i sad, dok još jednom oporavlja bolesni kuk u lječilištu "Biokovka" u Makarskoj, Nada planira novo putovanje sa svojom udrugom u Daruvar, a iz "Biokovke" je dvaput "pobjegla", naime, na izlete u Dalmatinsku zagoru.
Da, za vrijeme terapije; pa nije red da članovi idu obezglavljeni, a Nada je ženski "capo di tutti capi"! Više o udruzi u nastavku...
Brak kao prva avantura
Ovu izvanrednu ženu posjetili smo u "Biokovci", dok koliko-toliko miruje (između dva pothvata), i uvjerili se da ispričano o njoj nije mit. Konavoka Lasić udana Zanze (kasnije i razvedena) bila je jedna od prvih vozačica relija na ovim prostorima.
Danas su joj sedamdeset i dvije, a tatina "fiću" počela je voziti još kao maloljetna, sa šesnaest godina. A kad je službeno dobila vozačku dozvolu u osamnaestoj, prava avantura je mogla početi...
– Moja prva životna avantura u stvari je bio – brak. Otac Ivo inače je radio u auto-moto društvu "Proleter" u Dubrovniku – više nema ni tate, ni "Proletera" – a u to je doba "Proleter" imo najviše članova u ondašnjoj socijalističkoj federativnoj republici.
Tamo sam k njemu dolazila i zaljubila se u vožnju...
Ali vozit relije spretnosti počela sam tek s trideset, dvadesete godine sam provela udana, rađajući i uz malu djecu – veli Nada, koja danas ima "velike cure" Anabel i Ivanu. Jedna je kćer akademska slikarica i živi u Zagrebu, a druga je izvršna direktorica udruge "Roda", također nastanjena u metropoli.
Jedina među muškarcima
– Dok nisam započela s relijima, puno sam planinarila s djecom. Moja Anabel je 1979. godine postala prvakinja Dubrovnika u skijanju! U dječjoj klasi, naravno... Ja sam, pak, 1984. postala prva žena – certificirani planinarski vodič; polagala sam na Orjenu ispit, jedina među muškim planinarima. Kasnije sam, nakon rastave, krenila s vožnjama – prisjeća se naša vitalna sugovornica.
Znakovito – možda i humoristično – jest da su se svi reliji u koje se upustila nakon službenog razvoda braka zvali "Reliji Oslobođenja".
– Jes, takvo je vrijeme bilo, jedino si uz takve nazive mogo dobit pare! Ko i danas, kad su nazivi "Oltar Domovine" i tako. Svako vrijeme nosi svoju retoriku, al uvijek je ista špranca – namiguje Zanze.
Nikad ozljeda 'u akciji'
– Nikad nisam vozila brdsko-brzinske relije, samo one đe je bila spretnost glavna karakteristika. I vazda u mom Golfu, osobnom automobilu. Nije bio friziran... Imam sedam-osam pehara, sjećam se ko dosta zahtjevnog "Relija Sutjeska" na Tjentištu, u kategoriji do 1150 kubika bila sam druga u ženskoj konkurenciji. Dobar je bio i reli "Oslobođenje Šibenika", tu nisam vozila Golfa no "peglicu".
U Jajcu sam bila prva; dali su mi neki jadni pehar, nikad nisam viđela tako tanku latu – smije se Nada.
Prestala je voziti relije prije rata, paralelno je sa svojim hobijima radila i u autoškoli, ali i administraciji. Kasnije je tu autoškolu i kupila.
Bez plaće
– Pa je bila moja – jednostavno će Nada.
Držala je u Dubrovniku i galeriju, snalazila se sama s dvije kćeri kako je znala i umjela, rat je dakako bio najgori, nije primala plaću, ali je akviziterski prodavala čajeve, kreme, plastičnu galanteriju... A po gradu tuku granate.
– Nije nam srušilo dom, ali ga je destabiliziralo; imam troetažni stančić kod Straduna. Rekla mi je arhitektica da će se bombardiranje osjetit na statici tek za tridesetak godina, takva je ta neka dinamika propadanja. Ko kredit s odgodom plaćanja – ilustrira Nada, koja se zbog stambenih i tegoba s kukom preselila u – Konavle, i to u kontejner.
– Jako je udoban, lakše mi je u nj ući nego u stan-zvonik, ođe ne moram činit skaline! Imam vrt – slabo ga kopam u zadnje vrijeme – i terasu ispred kontejnera na koju može sjest dvadesetak ljudi – opisuje Nada svoj novi, njezinim potrebama prilagođeni dom.
Ironično je da u svom pustopašnom životu nikad ni jednu ozljedu nije zaradila niti planinareći, niti na relijima.
I Nenad Vetma je s nama
– Na primjer, zadnji sam put kuk slomila kad sam izlazila iz dubrovačkog kazališta. Na povratku s predstave sam se poskliznula na onaj uglačani kamen u Grodu, i eto loma – gadnog – sažima neugodno iskustvo s posljedicama koje još uvijek kuburi.
Ipak, njezin elan kao da je neuništiv! Prije rata Nada je držala Klub žena-vozačica "Proleter", učila ih štošta, između ostalog popravljanju auta u prirodi, a zadnjih četrnaest godina predsjednica je gore spomenute udruge "Ljubitelji hrvatskih tradicija i prirodnih ljepota". Vrlo je aktivna, organizira i po tri izleta mjesečno i ni jedan ne obznanjuje dok sama nije "sondirala teren".
Udruga ima jako dobre internetske stranice koje administrira njezin unuk Ivar Cmrečak, inače student FER-a u Zagrebu.
Stonska torta na planini
– Imamo oko dvjesto stalnih članova, šestotinjak "šetača", a kroz ovo vrijeme po izletima je bilo s nama na desetke tisuća ljudi! Da zaštitimo udrugu, nove članove primamo samo po preporuci postojećih članova i prijatelja. Opekla sam se kad sam prije svoje udruge putovala s penzionerima, bilo je tu razvratnog ponašanja da te bog sačuva. To se ođe ne tolerira – kazuje stroga, ali pravedna predsjednica.
– Svake godine idemo u drugi grad na Noć muzeja, dočeci Novih godina su obvezni, idemo i u planine, više puta smo u planinarskim domovima organizirali Dubrovačku noć ko u hotelu s pet zvjezdica!
Ponijeli stonsku tortu, šporke makarule, marinirane srdele, hobotnicu na brujet, padišpanj... Imamo članove svih generacija i oba spola, a jedan od najdražih nam je Nenad Vetma, naš najbolji pjevač! Da, imamo i člansku jezgru iz Splita – napominje naša sugovornica, evergreen-avanturistica.