StoryEditor
ŽivotZA SVE JE KRIV DJED

Nakon završene Akademije u Bratislavi i osvojenih festivala, Lea Gojak ima samo jednu želju: ‘Slava me ne zanima, bit ću profesorica u mojoj Makarskoj‘

Piše Dada Batinić
30. travnja 2021. - 16:08
'Volim svirati pred mnoštvom ljudi, to iz glazbenika izvlači maksimum pa publici želimo uzvratiti najboljim mogućim nastupom'Ivo Ravlic/Cropix, Cropix

Usprkos činjenici da je upisala Muzičku akademiju u Bratislavi, osvojila šest prvih nagrada na raznim međunarodnim festivalima, te nebrojeno mnogo drugih priznanja, ovo je Lein prvi intervju. Zbog pandemije COVID-a, 20-godišnja Lea Gojak trenutno boravi u Makarskoj, a ispite polaže online, svirajući u mobitel. Zasad ima same petice, no za Leu je to očekivano.

Lea, kako je započela tvoja glazbena karijera?

- Bilo mi je 11 godina kad sam odlučila udovoljiti višegodišnjim nastojanjima djeda Joze da se posvetim umjetnosti. Dotad sam trenirala vaterpolo, igrala za ekipu "Galeba" i nisam imala nikakvih aspiracija prema glazbi. Za djedov 70. rođendan, odnosno 2011. godine, poklonila sam mu čestitku na koju sam napisala: - MOŽEŠ ME UPISAT U GLAZBENU ŠKOLU! Nisam tad slutila da će ta rečenica promijeniti moj život. Kao svaki početak, i moj je bio relativno težak. U glazbenu školu sam otišla misleći da me u nju neće ni primiti jer se nisam smatrala posebno muzikalnom. Djeca se u glazbene škole upisuju sa 7-8 godina, pa sam se osjećala kao uljez sa svojih 11 godina. Bila sam jako stidljiva i neodlučna, a trebalo je odabrati između tri instrumenta: udaraljki, harmonike i violine. Mama mi je "olakšala" odluku rekavši: - Neš' mi lupat po kući!, pa udaraljke nisu dolazile u obzir.

image
Ivo Ravlic/Cropix, Cropix

Iskreno, nisam znala što bih izabrala. Presudan trenutak je bio kad sam upoznala profesora Dalibora Boljuna koji je te iste godine došao iz Pule u Makarsku predavati harmoniku. Zaintrigirana njegovim naglaskom, koji mi je bio i zanimljiv i smiješan, odlučila sam se za harmoniku i tako je počelo... no, koliko god je moj izbor instrumenta tad bio puka slučajnost, sad ne mogu zamisliti da bih se bavila nečim što nije vezano za harmoniku.

Zezaš me?!

Kako su na to reagirali tvoji prijatelji i poznanici? Je li im bilo neobično što si se odlučila za instrument koji uglavnom sviraju muškarci?

- Komentari su uglavnom pozitivni, mada mi neki ne vjeruju kad im kažem čime se bavim. Moj momak je mislio da ga zezam kad sam mu prije pet godina rekla da sviram harmoniku. Sitnije sam građe, teška 53 kilograma, pa harmonika na meni izgleda još glomaznije, no utoliko je prijem kod publike srdačniji.

image
Ivo Ravlic/Cropix, Cropix

Koliko je zahtjevno svirati harmoniku, kako se pripremaš za nastupe, imaš li tremu?

- Sviram na PIGINI harmonici koja teži 12 kilograma. Vježbam u prosjeku 3 sata dnevno, a povremena nuspojava je blaga bol u lijevoj ruci koja, srećom, brzo prođe. Pazim na pravilno držanje te zasad nemam ozbiljnijih problema. Trema je često prisutna prije nastupa, a zahvaća i članove obitelji. Naime, djed Joze svaki put stisne palčeve prije početka koncerta i drži figu u džepu dok ne završim sa sviranjem. Nekad to zna potrajati sat vremena ili duže, ali on ne popušta. Djed je moj najveći obožavatelj i jedan od mojih uzora. Narukvicu, koju mi je poklonio ne skidam nikada, a cipelica koju sam nosila kad sam bila beba zaštitni je znak na šoferšajbi njegove Škode već 18 godina.

image
Ivo Ravlic/Cropix, Cropix

Imaš li uzore i među glazbenicima?

- Nisam nikad imala uzore među glazbenicima, no divila sam se profesoru Ivanu Srziću, profesorici Željki Mikavici, ravnatelju Željku Vlahi, a posebno svom mentoru Daliboru Boljunu koji me odgojio kao glazbenika, ali i kao čovjeka. Njegov entuzijazam je velikim dijelom zaslužan za moje nagrade, uspjehe i ostvarenja. S profesorom Boljunom sam išla na međunarodna natjecanja, posjetili smo glazbeni kamp u Istri gdje sam stekla iskustvo sviranja u orkestru, a sva putovanja i susrete organizirao je sam. Profesor ne žali truda, vremena, pa ni vlastitog novca da svojim studentima omogući vrhunsku naobrazbu. Glazbena škola također financijski pomaže koliko može.

Prijatelji zauvijek

Je li Grad sudjeluje u financiranju nadarenih učenika, odnosno pokriva li troškove nastupa na natjecanjima?

- Putovanja na međunarodna natjecanja plaćamo u kombinaciji sa školom. Mnoge glazbene škole iz tog razloga ni ne nastupaju na takvim natjecanjima. Grad se ne interesira posebno za nas već ih škola obavijesti o našim uspjesima, lokalni web portali i novine to prenesu - i to je sve. Kako napredujemo, gdje sviramo, treba li nam sponzor i kako se financiramo, to Grad ne zanima. Nikad me nisu kontaktirali, niti sam ikad išta dobila od nekog sponzora.

image
'Bila sam jako stidljiva i neodlučna, a trebalo je odabrati između tri instrumenta: udaraljki, harmonike i violine'
Ivo Ravlic/Cropix, Cropix

Grad bi mogao i trebao makar organizirati događaje koji bi doprinosili zajednici, npr. prezentacije u školama gdje bi učenici imali prilike čuti nas uživo, vidjeti instrumente, dobiti odgovore na pitanja i eventualno otkriti vlastiti glazbeni talent. Roditelji najčešće žele znati koliko što košta, pa da kažem i cijenu; jedna školska godina harmonike košta 1650 kuna, uključuje 72 sata predavanja, odnosno prakse, a prijateljstva koja tu sklopite ostat će vam za cijeli život.

Koja su ti najdraža mjesta gdje si nastupala i bi li svirala na svadbama?

- Pamtim koncert "Prirodi u čast" 2014. godine, kad sam svirala u Kotišini, predivno je bilo svirati u takvom ambijentu. Lijepo sam se osjećala i na Ljetnoj pozornici u Makarskoj nastupajući u pauzi koncerta grupe Los Caballeros. Volim svirati pred mnoštvom ljudi, to iz glazbenika izvlači maksimum pa publici želimo uzvratiti najboljim mogućim nastupom.
Na svadbama nikad ne bih svirala jer je to potpuno druga vrsta muziciranja. Moja primarna ambicija nije postati popularna glazbenica, već biti zadovoljna sobom kroz samoostvarenje koje uključuje neprekidno usavršavanje, trud i strpljivost. Samo tako mogu biti izvrsna u onome što radim.

image
Ivo Ravlic/Cropix, Cropix

Berto ipak lupa

Koji su ti dugoročni ciljevi? Planiraš li ostati u Bratislavi nakon studija?

- Vjerojatno bih u Bratislavi imala više mogućnosti za napredak, bila više cijenjena i bolje plaćena. Međutim, mogu se zamisliti samo u Makarskoj. Voljela bih raditi u našoj glazbenoj školi kao profesorica harmonike, pomoći mladima, pružajući im sve ono što je prof. Boljun nesebično davao meni; znanje, odanost, podršku i ohrabrenje. Profesor je sa mnom išao i na prijemni u Bratislavu, a da moram birati želim li postati vrhunska glazbenica ili profesorica poput Dalibora Boljuna, uvijek bih odabrala ovo drugo.

Koliko si utjecala na poznanike da krenu tvojim stopama?

- Družim se uglavnom s glazbenicima jer smo sličnih interesa, a brat Berto je krenuo u glazbenu školu. Premda se mama trudila zainteresirati ga za saksofon, Berto ipak "lupa po kući"!

Profesor Boljun: Lea je vrh

Profesor Boljun imao je samo riječi hvale za svoju štićenicu - Lea je jedna od mojih prvih studenata. Od studenata tražim potpunu predanost i moram sve znati o učeniku da bih mogao kvalitetno raditi s njim. Lea je marljiva i brzo uči, a još dok je bila djevojčica primijetio sam njezin izrazito blag, gotovo pedagoški, pristup prema mlađim učenicima. Tek 10 posto upisanih studenata ostvari svoj puni potencijal, a Lea je u samom vrhu. Vjerujem da će nakon Bratislave karijeru nastaviti u svom rodnom gradu i smatram da bi bila izvanredna profesorica.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
18. lipanj 2021 08:30