Gdje je danas Mimi, čudo od djeteta SFRJ? Zvali su ga novim Teslom, snimali filmove o njemu, a onda je nestao

Mediji su ga nazivali novim Teslom, snimale su se emisije o čudu od djeteta, snimali dokumentarci, a onda je nestao, piše nova.rs.

Miodrag Mimi Mićić naučio je čitati s dvije godine, a prije polaska u školu čitao je kemiju za osmi razred. Bio je dječji genijalac i od nižih je razreda pokazivao nevjerojatan talent za tehnologiju i prirodne znanosti – toliko da mu je s 14 godina bilo dopušteno da upiše sveučilište.

Tada su na dva kanala TV Beograd gostovala dva čuda: Mimi - mali genije za tehniku ​​i nauku, i Stefan Milenković - čudo od djeteta i mali maestro na violini. Bili su ponos SFRJ.

Mimi je tada na televiziji objašnjavao ono što je i odraslima teško objasniti - bio je najbolji u svemu, bježao s nastave i sve završavao prije vremena.

O njemu su pisale sve novine, snimale su se specijalne emisije, dokumentarci... I tako sve do fakulteta. Ali za Miodraga, čudo od djeteta, malog Teslu i Leonarda, nije bilo mjesta na Beogradskom sveučilištu.

Taj mali Mimi danas živi u Kaliforniji, SAD, radi kao redoviti profesor na koledžu Cerritos u Norwalku i kao konzultant u nekoliko tvrtki. Učenici ga od milja zovu profesor Mickey, a on kaže da je ostvario gotovo sve svoje dječačke snove.

U Ameriku je stigao 1998. bez ičega, s dva kofera i manje od 1000 dolara u džepu, te u 25 godina postao doktor znanosti, redoviti profesor i šef katedre na državnom koledžu, potpredsjednik multinacionalne kompanije, komercijalni pilot i ovlašteni instruktor letenja.

Putuje, ima kuću, jahtu, avion, aute... ženu, a najviše je zaposlen kao novopečeni tata - u travnju 2023. godine dobio je kćer Allison Nadezhdu, pa trenutno ne drži divlje mačke kao kućne ljubimce.

Iako mu novac, kaže, ne znači mnogo, zahvaljujući novcu ima sve što je želio kao čudo od djeteta u SFRJ. Budući da je stalno bio na televiziji, kako mu danas iz ove perspektive izgleda “mali genijalac iz Beograda”?

– Taj dečko ima iste interese kao i prije 40 godina, malo je porastao, ali sve ostalo je isto. Njegove igračke su malo narasle. Ni tada ni sada sebe nisam smatrao genijem, već samo osobom sa širokim spektrom interesa – kemija, fizika i tehnologija su moja profesija.“

Stvari o kojima je sanjao kao dijete ostvario je jednu po jednu - postao je sveučilišni profesor, istraživač, izumitelj i pilot, kaže da je nemoguće uvijek pretvarao u moguće.

Uvijek sam bio sretno stvorenje koje je bilo zadovoljno bez obzira na okolnosti i to sam ostala - kaže Mimi za nova.rs.

Stariji se sjećaju kako je Mimi na televiziji objašnjavala stvari koje ni odrasli nisu razumjeli.

Upoznao je mnoge divne ljude, obišao poslovne kolektive i svoje inovacije pokušao plasirati tadašnjim industrijskim divovima, a to su “Iskra”, “Rade Končar”, “Tomos”... Bio je stipendist CIP-a, Titovog fonda kao jedini osnivač. Sudjelovao je u dva dokumentarna filma TV Beograd - "Mladost 1984" i "Portret znanstvenika u mladosti"...

"Učitelji su me od djetinjstva smatrali čudovištem"

A sve je počelo kada Mimijeva majka Nadežda nije radila, čitala mu je dječje knjige i učila ga čitati s dvije godine. U kući je često bio uključen televizor, a gledajući školski program dječak se zainteresirao za prirodne znanosti i tehnologiju.

Budući da njegovi roditelji nisu imali odgovore na mnoga pitanja, počeo je razgovarati sa starijim ljudima iz susjedstva, postavljati pitanja susjedima, inženjerima, liječnicima – a svima je bilo zanimljivo da predškolac postavlja pitanja iz kemije, biologije, fizika.

Prije polaska u prvi razred pročitao je knjigu iz kemije i počeo graditi kućni laboratorij za pokuse, a već s devet godina učio je analitičku kemiju, radio pokuse s učenicima, a mediji su ga prozvali "najmlađim učenikom".

Unatoč tome što su ga novinari uspoređivali s Teslom i Da Vincijem, nije bio umišljen.

"Novinari su me uspoređivali s novim Teslom i Leonardom, a ja sam se smatrao djetetom s posebnim interesom za znanost i tehnologiju, a ne genijem. Tesla i Leonardo bili su jedinstveni."

Mimi, nažalost, nije imao podršku većine učitelja u osnovnoj školi, bilo mu je dosadno na nastavi, bio je žrtva vršnjačkog nasilja pa je mijenjao školu, a usput je 1987. objavio zbirku pjesama i dobio Zmajevu nagradu, ali...

Učitelji me nisu smatrali čudom nego čudovištem od djeteta koje odudara od prosjeka i tražili su načina da me vrate. Kad sam u petom razredu išao na državno natjecanje iz astronomije i biologije s pokretom ‘Znanost mladima‘, razrednik me ukorio zbog izostanka i savjetovao mi da se igram s klikerima, a ne da se natječem sa starijom djecom."

Srednju tehničku školu "Petar Drapšin" završio je za nepune dvije godine, upisao Fizički fakultet BU kao redoviti student i Politehničku akademiju - Visoka metalska škola kao izvanredni student.

Akademsku karijeru započeo je kao stručni suradnik-pripravnik na Fakultetu fizičke kemije u Beogradu, gdje je, iako je bio najbolji student, odbijen za mjesto asistenta. Sada misli da su mu učinili uslugu.

"Nisam bio najbolji učenik, imao sam jedinice iz predmeta koji me nisu zanimali. Ono što me je natjeralo da odem i postanem ovo što jesam danas je to što me nisu prihvatili kao asistenta pripravnika. Da sam ostao u Beogradu, ne bih napredovao profesionalno i u karijeri, ali ni na osobnom planu, ne bih se bavio hobijima, niti bih imao financijskih mogućnosti.

Moj odlazak je bio najbolji za mene, za Srbiju i za ceo svet" - kaže Mimi.

U travnju 2001. postaje doktor fizikalno-kemijskih znanosti. Bio je doktorand i asistent profesora opće i fizikalne kemije na Sveučilištu u Miamiju, gdje je doktorirao 2002. godine i zaposlen u Nacionalnom laboratoriju Ministarstva energetike SAD-a (US DOE) u Richlandu, Washington.

Čim je dobio prvu "veću" plaću, upisao je školu letenja i postao privatni pilot, 2015. postaje komercijalni pilot, a 2016. instruktor letenja (CFI). Paralelno je studirao biznis i ekonomiju na Sveučilištu Washington State, od 2012. godine profesor je na Cerritos Collegeu, gdje je od 2015. godine imenovan redovitim profesorom i voditeljem katedre za inženjersku tehnologiju. Do danas ima 67 radova u časopisima kao autor i koautor, a prema Google Scholar-u citirani su oko 2935 puta.

Mimi smatra da ne bi ništa napravio da je ostao u Beogradu. “Pogledajte genetičara Miodraga Stojkovića, koji se vratio, pokušao nešto učiniti i na kraju odustao. Sredina je takva bila, takva je i ostala – onemogućuje svaki otklon od tradicije i ne prihvaća ništa novo. Tako je danas u većem dijelu Europe i EU. Čim netko nešto pokuša, odmah mu se obije o glavu, a to je u Srbiji još izraženije. Nigdje ne bih stigao i ništa ne bih napravio da sam ostao u Srbiji i Europi.

Svjestan je da, osim što nema akademsku karijeru, ne bi mogao putovati na mjesta gdje je bio, niti bi se mogao baviti svojim hobijima, ne bi imao avion, neobične kućne ljubimce - u EU svaka aktivnost koja nije sjedenje pred TV-om i gledanje realityja…

Mimi kaže da djelomično prati što se događa u srpskoj znanosti, vidi dosta pozitivnih i dosta negativnih trendova. U odnosu na vrijeme kada je otišao, opće stanje znanosti u Srbiji se popravilo, ali su plaće znanstvenih radnika niske, od 800 do 1600 eura, a cijene svega višestruko su porasle.

Osnivanje inkubatora, poput Znanstveno-tehnološkog parka Beograd i Bio4 kampusa, smatra pozitivnim pomacima, pa čeka da konačno vidi neke od novih visokotehnoloških proizvoda proizvedenih u Srbiji.

Smatra da mnogi istraživači po cijele dane unose besmislene podatke u baze ministarstava, a jedini podatak bitan za ocjenu uspješnosti znanstvenog projekta je postoje li objave u tradicionalnim vodećim znanstvenim časopisima, je li prijavljen patent ili kakva vrsta ugovora s privredom.

"Srbija mora drastično smanjiti državnu birokraciju u svim područjima, pa tako i u znanosti, ako želi igdje ići. Jedan od velikih problema koji se u Srbiji mora riješiti je ukidanje gornje granice za odlazak u mirovinu, koja je sada 65 godina. A većina znanstvenika je najproduktivnija u dobi od 60-70 godina.

U SAD-u donja dobna granica za odlazak u mirovinu je 67 godina, a gornja dobna granica postoji samo za određene vojne poslove i poslove zrakoplovnog pilota. U SAD-u osoba može raditi sve dok se osjeća sposobnom za rad. Za sebe znam da se nikada neću povući. Ukidanjem gornje dobne granice rasteretio bi se i mirovinski fond”.

No najveći problem je stvaranje novih znanstvenih kadrova, kaže. Općenito postoji nezainteresiranost mladih za prirodne i tehničke znanosti, za što je također kriv sadašnji koncept osnovne škole, loša financijska situacija i nezainteresiranost profesora prirodnih znanosti i učenika srednjih škola za studiranje prirodnih znanosti. Značaj i položaj te način nastave prirodnih i tehničkih znanosti u osnovnoj školi loš je u odnosu na osamdesete godine prošlog stoljeća.

"Tada su knjige bile prekrasne i mogle su vas zainteresirati za otkrivanje tajni kemije ili biologije. Zbog toga se mali broj studenata prijavljuje za prirodoslovne i najviše tehničke i biotehničke fakultete. Prošle godine za smjer fizike prijavio se samo jedan student."

Miodrag smatra da školski program iz područja popularnih prirodnih znanosti treba vratiti u javnu službu, te pratiti uspjehe mladih natjecatelja na natjecanjima iz prirodnih i tehničkih znanosti - toga nema u vijestima. A promicanje teorija zavjere treba zabraniti.

Miodrag trenutno nema znanstvenu suradnju sa znanstvenicima ili institucijama u Srbiji.

“Čujem se s nekim kolegama s vremena na vrijeme, a nedavno sam s kolegom iz Centra za multidisciplinarne studije planirao neke eksperimente”, kaže i dodaje da su stariji kolege s kojima je radio, nažalost, čak bili prisiljeni u mirovinu, ali je uvijek otvoren za suradnju, te se nada da će do nje doći u budućnosti.

U vremenu tehnoloških čuda, smatra profesor Mićić, živimo u vremenu primjene davno otkrivenih tehnoloških čuda. „Posljednjih sedamdesetih godina nije postignut značajniji znanstveno-tehnički napredak. ArpaNet, preteča Interneta, nastao je 1969. godine, a prvi električni automobili proizvedeni su krajem 19. stoljeća.

Mnogi ljudi se boje umjetne inteligencije. Vjerujem da će najveći gubitak radnih mjesta zbog implementacije umjetne inteligencije biti u programiranju niže razine, tj. kodiranje. To će najviše pogoditi niži sloj programera i outsourcing programiranja će izumrijeti, zato mislim da nema smisla graditi srpsku IT industriju kao industriju jeftinog kodiranja, jer će ti poslovi izumrijeti brže nego što svi mislimo."

Činjenica je da mu je Amerika to omogućila i dala puno.

“SAD, zemlja čiji sam građanin, doslovno mi je dala krila. To je jedino mjesto gdje se može doći praktički bez ičega i postići onoliko koliko te zanima i koliko možeš. Ljudi u SAD-u su spremni pomoći vam jer kroz vaš uspjeh mogu i profitirati, a u Europi, Srbiji i regiji dominiraju ljubomora i želja da vas povuku nazad.

U SAD-u je dopušteno sve što nije izričito zabranjeno, sve je jednostavnije i lakše. Ispunila sam svoje želje i zasnovala obitelj. Američki san je moguć. U Europi si uvijek gastarbajter, a u Americi su me ljudi prihvatili, imam veliki broj prijatelja, obično na moj tradicionalni rođendan dođe 50-70 ljudi."

Otplatio je kuću s pogledom na obalu od 325 kvadrata, ima stan u najužem centru Las Vegasa od oko 120 kvadrata, avion "Piper Cherokee 180", motornu jahtu i gliser "Bayliner". “, električni „Mercedes EQS 450+“, „Mercedes G550“, pikap „Dodge Ram 1500“, „Motocikl BMW F800ST“ i stari „Mercedes 230SLK Cabrio“.

Za srpske standarde, Miodrag je vrlo imućan za sveučilišnog profesora, pa je pitanje je li to uspjeh koji je ciljao.

"Moj najveći uspjeh su moja divna supruga Rebeka Mićić i kćerka Allison Nadežda Mićić koja je dobila ime po mojoj pokojnoj majci. Moj najveći poslovni uspjeh su moji uspješni bivši studenti, a sada uspješni stručnjaci."

Ne gomila novaca, nikad ga nema više nego što mu treba i to mu samo po sebi ništa ne znači, ali mu osigurava hobije, putovanja, igračke i egzistenciju. "Nemam puno novca u gotovini. Sve što sam zaradio materijalizirao sam u nekretnine, stvari i iskustva u kojima uživam. Imam još mnogo želja."

No kaže da nije sve od profesorske plaće, niz njegovih izuma proizvodi se i od njih žive obitelji u mnogim zemljama svijeta, a njezini dodatni prihodi od honorara omogućuju mu hobije i slobodne aktivnosti, a radi i kao instruktor letenja tijekom vikenda.

A kako je otkrio ljubav prema divljim mačkama, pitamo ga.

„Podjela životinja na divlje i pitome čisto je povijesna i proizvoljna. Davne 1986. godine upoznao sam Vuka Bojovića i počeo ići u zoološki vrt. Prve velike mačke s kojima sam komunicirao bili su Ruska i Caesar, par tigrova koje smo zajedno češali... Čim sam došao u SAD, prvog vikenda kolovoza 1998., upoznao sam nekoliko vlasnika puma i tigrova iz Miamija.

Ove životinje su posebne jedinke i svaka ima svoj karakter. Po ponašanju prema ljudima više nalikuju psu nego mački, a za vas se iznimno vežu i vole vas iskreno i bezuvjetno.

Nijedna domaća životinja ne može vas voljeti kao puma ili ris, aktivno se maziti s vama kao tigar ili leopard, niti jedna domaća životinja može biti tako vjerna kao lavica. Također, hibrid vuka i psa vuka je najbolji i najinteligentniji pas kojeg možete imati.

Tijekom godina upoznao sam mnogo ljudi koji imaju iste hobije i interese kao ja. Od tada je prošlo mnogo godina i još ljepših životinja. Trenutno nemam kućnog ljubimca, imam bebu Allison Nadezhdu, ali čim malo poraste, u obitelj će stići nova egzotična njuškica.

U Beograd kaže da dolazi sve rjeđe.

"Živio sam tamo 25 godina i još uvijek postoji cijeli svijet za obići, a malo slobodnog vremena. Dok su mi mama i tata bili živi, ​​uglavnom su zimi dolazili kod mene.

Nažalost, mama mi je umrla 2015., a tata 2020. pa sam morala doći zbog sprovoda. Trenutno nemam nijedan stan ili kuću u Srbiji. Smrću mojih roditelja prestao je svaki razlog mog daljeg boravka ili dolaska u Srbiju.

Kaže da poznaje dosta ljudi koji su se kao penzioneri vratili u Srbiju i većina se duboko pokajala, ali većina o tome ne želi govoriti. "Nisam mogao birati gdje ću se roditi, ali mogu birati gdje ću živjeti i gdje ću živjeti."

Za kraj, Miodrag ima poruku za novo čudo od djeteta, piše nova.rs.

"Poručio bih mu da se ne obazire na negativne komentare okoline, profesora i vršnjaka, da sklapa prijateljstva, da ne odustaje od svojih interesa, da se učlani u nekoliko knjižnica i da čita sve što ga zanima, a da ne brine o ocjenama i proučava ono što stvarno voli."​