- Vidi ga, ne trza.
- Tko?
- Pa Bono, ne boji se robota niti malo.
I zaista, Roomba je uokolo radila svoj posao (nešto kasnije o tome), a moj Bono je spokojno ležao na parketu koji je već neko vrijeme – njegov. Njegov u smislu dlaka koje za sobom ostavlja. I iako je tamniji (i parket i Bono) i nešto se slabije vide, znam da su tu. Radi toga mi je usisavač stalno bio u ruci. Nekad i metla, a ni krpa za pranje podova mi nije strana. Svejedno volim Bona, a bome sam zavoljela i drugog crnog ljubimca. Onog visokotehnološkog, koji mi štedi vrijeme, ali i živce, budući da o jednoj stavki nakon dolaska kući s posla ne moram uopće razmišljati.
Jer, počastila sam se najboljim mogućim poklonom – novom Roombom. Naime, već sam prije čula za iRobot proizvode, ali sve dosad se nisam usudila ...