‘Čula sam plač kćeri i pomislila: želim li ovakav život?‘: Martina Tomčić iskreno baš o svemu, pa i borbi s kilogramima

Stroga članica žirija "Supertalenta" i mezzosopranistica Martina Tomčić, premda u poslu izravna i beskompromisna, u privatnom životu je nježna majka i supruga, te dobra prijateljica.

U razgovoru s Dijanom Čuljak za Gloriju, Martina je otkrila kako izgleda prosinac u njezinoj obitelji.

"Meni je prosinac uvijek prepun obaveza i važno mi je da sve stignem odraditi. Burn out ne dolazi u obzir, ali prepoznajem naznake umora. To da.

Tradicionalno, Badnjak slavimo s mojima, a Božić sa suprugovima. Na Štefanje smo obično kod frendova. Ja sam se malo opametila, jer sam prije sve sama pripremala, od francuske salate do purice, a sada mi ovaj raspored više odgovara.

Ali jako nam je važno da se okupimo, da smo zajedno i da su darovi pod borom. Šaljemo poruku da su birani vrlo pažljivo, osobno i s ljubavlju. Moja starija sestra je prava majstorica pakiranja darova, nisam joj ni do koljena..." - otkriva Tomčić.

Zadnji put ste rekli da vam je jedina želja da sve ostane kako jest, da je obitelj na okupu i da se svi jednako vole - je li ostalo tako?

- Upravo to je i danas moja želja, samo je želim udvostručiti. Sve je isto, na okupu smo, volimo se, slažemo se i sve štima. S godinama definitivno shvatiš koje su prave vrijednosti i što život čini lijepim i smislenim. Neke materijalne želje u ovim godinama ostaviš iza sebe. Ne tražiš od zlatne ribice iste stvari danas kao prije trideset godina.

U svojim kasnim četrdesetima ulovim se kako razmišljam o prolaznosti i konačnosti života. To daje sasvim drugu perspektivu i ovom trenutku u kojem jesmo. Jasno je danas da neću živjeti još sto godina, iako, kad bolje razmislim, ja sam ona žena koja će možda ipak doživjeti stotu.

Nekad su baš hvalili vaš scenski nastup na velikim pozornicama, vašu glumu i kretanje na sceni: jeste li negdje duboko u sebi zapravo htjeli biti plesačica?

- Sad ste me zatekli. Ali baš želim naglasiti, a to i govorim svojim učenicima, da moj uspjeh doma i u inozemstvu ne leži na mojoj tehničkoj glazbenoj potkovanosti. Išla bih tako daleko i rekla kako je moja glazbena tehnika u danima velikih uspjeha bila nešto čime sam možda i najmanje vladala, ali izdvajala sam se svim onim drugim što čini umjetnički i scenski nastup.

Što je tome razlog, pa nisam plesačica, nisam niti glumica, a niti pjevačica vrhunske tehnike. Što sam ja? Svakako se nikad nisam libila pokazati što osjećam na sceni, kao što se danas ne libim reći što mislim. Ja sam kao mlada umjetnica samo propuštala kroz tijelo one osjećaje koje je umjetnost u meni budila, ponekad je to bilo kroz izraz lica, ponekad kroz neki scenski pokret, izgovorenu ili otpjevanu riječ, a ponekad samo promatranjem situacije kojom sam vladala. Danas umjetnike također sagledavam cjelovito, mislim da je to bilo važno kada sam ja nastupala, a danas još i više.

Kao članica žirija strastvenije reagirate na plesače nego na pjevače: je li to zato što vaša kći pleše ili zbog svega što ste nabrojali?

- To što moja kći pleše je moja velika sreća, ali nikako i temelj za ocjenjivanje tuđeg talenta, i njezin ples nije odraz mojih neproživljenih ambicija nego njezine strasti. Međutim činjenica je da je pjevanje za mene malo "zaprljana" umjetnost, a tu mislim da moje iskustvo proživljenog, na neka loša sjećanja, previše znam o tome, previše sam analitična, previše sam sitničava. Kod plesa sam puno manje opterećena, tu si dopuštam da samo uživam. Kada kritiziram nekoga tko pjeva, moja riječ ima težinu, važe se drugačije, a plesačima bez opterećenja kažem kako sam doživjela njihov nastup.

Zašto se onda Davor Bilman naljutio u jednoj emisiji?

- Bili Lili je poseban muškarac, posve drugačiji od Maje Šuput, Fabijana Pavla Medvešeka i mene. Upravo kakav je na ekranu, Bili je i privatno. I mi smo, ali on je nekako baš drugačiji. Istina je da se on i ja ponekad uistinu ne razumijemo, ali to ne znači da se ne poštujemo i ne volimo. Ali da, ponekad iz mene izvuče baš neke loše stvari. Vidite koliko ga volim kad ovako detaljno pričam o njemu. Ali volim i Fabijana i Maju. Ona je tako britka, brza i inteligentna, i uvijek je tri koraka ispred svih, kada se to tako i ne čini. Maja i ja držimo mali ženski lobi, a Fabijan i Davor su muški tim. Ali Majina brzina i svestranost su mi odlične. Jako to volim.

Takve su vam i prijateljice Lana, Marija i Sandra: kako izgledaju druženja tako glasnih žena?

- Tu je i Adela, koja nije toliko glasna. Moje su prijateljice pjevačice, Lana Klingor Mihić, Marija Husar i Sandra Bagarić, sve smo glasne i jasne. Sličnosti se privlače ma koliko netko mislio drugačije. U prijateljstva se mora ulagati, a ja u ovim godinama ne žudim za novim prijateljicama. Volim ove svoje koje poznajem i za koje znam što dobivam i što dajem. Predivne su mi i ne bih ih ni za što mijenjala.

Bliži vam se 50. rođendan, ali i gotovo trideseta obljetnica veze sa suprugom: jeste li previše jedno drugome sve te godine?

- U ovih dvadeset osam godina koliko smo Ženja i ja zajedno puno je toga bilo previše, ali i premalo. Volim citat da je brak kao more u kojem ima i bure i bonace. Ne ulaziš u brak ako nisi spreman kormilariti brodom koji plovi tim morem. Mi smo dobro ovladali tom plovidbom. Baš je onako kako treba biti.

Moj sin je student i polako već gradi svoj život, naša kći ima trinaest godina i još nas jako treba, iako je prilično svoja i nezavisna, a suprug i ja već polako radimo planove što ćemo i kako ćemo kada djeca odu. Za sada smo svi jako prisni i među nama nema tajni.

Ovo ljeto smo imali generalnu probu, sin je bio na svojoj strani, kći je bila velik dio ljeta kod frendica, pa smo Ženja i ja puno vremena proveli sami. Čak smo se ulovili da nam je dosadno. Ali ta "samoća" nam je super došla, gledali smo puno filmova i serija, bili zajedno i uživali.

Uz takav "običan" život, čeznete li za svjetlima svjetskih pozornica, nedostaje li vam da budete operna diva?

- Ja jesam bila ta diva, jer sam jako puno nastupala u svojim dvadesetima i tridesetima, a te uspjehe nisam nikad niti sanjala. Nisam sanjala milansku Scalu i Metropolitan u New Yorku. Ja sam vrlo rano debitirala, s osamnaest godina u Grazu, i rano shvatila da život operne dive nije samo glitter i glamur nego i usamljenički život.

U inozemstvu sam prestala nastupati s 36 godina, jer naprosto nisam više mogla balansirati s obiteljskim životom. Dok još nisam bila majka, putovala sam sama, a dečko mi je bio u Hrvatskoj. Kada sam dobila sina, i dalje sam putovala na nastupe, dadilja je išla sa mnom i djetetom. Bilo je to vrlo dinamično, brzo, puno planiranja, letova, aerodroma i hotela.

Onda je došla Rebeka, kojoj su bila tri mjeseca kad sam imala prvi nastup nakon porođaja. Putovali smo ona i moja sestra, sin i njegova dadilja i ja. Ja sam u toj sezoni pjevala Wagnerovog "Parsifala", operu koja sa stankama traje šest sati i teška je pjevački, dramaturški i fizički. Između drugog i trećeg čina ja stojim gola u garderobi kako bi me presvukli, jedna mi pomoćnica čupa periku, druga skida čizme, treća mijenja make-up. Uz sve to čujem plač svojeg djeteta i sestra mi je dovodi da je podojim.

Ispred mene je bilo ogledalo, pogledala sam tu nestvarnu scenu, krenula je suza i pitanje: Želim li ja ovakav život?! Vratila sam se u Zagreb i rekla mužu kako odsad pjevam samo doma. Ja nisam sebi uskratila aplauz, još dugo sam pjevala u Zagrebu, Splitu i Osijeku, ali ne više vani. Lijep je aplauz koji umjetnik dobije, ali danas se više veselim uspjehu svoje djece nego vlastitom".

Uređujete li se i privatno kao i za nastupe na televiziji?

- Evo jedne anegdote. Ovako uređena sam jednom došla u našu školu pjevanja i djeca su se zabezeknula i gotovo uglas progovorila: "Kak‘ si lijepa!" Naime, ja u školu dolazim sportski odjevena i bez šminke. Jednom sam sa Ženjom na Dolcu kupovala namirnice i pita me prodavačica jesam li ja Martina Tomčić. Ja kažem da nisam. Žena se ne da: "Jako sličite Martini, ali sada vidim da ste vi puno mršaviji i mlađi uživo."

"Ona s televizije je debela i zločesta, a ja sam dobra i mršava", bio je moj odgovor. Često kažem da to nisam ja. Tako mi je lakše. Inače, privatno sam vrlo opuštena, glasna i ponekad psujem. U kući dopuštam djeci da psuju, na opće zgražanje mojeg tate.

Kad već spominjete debljinu, vodite li računa o prehrani, vježbanju...?

- Nikad nisam voljela vježbati, ali zbog posla sam se prije morala na to tjerati. Natjerala sam muža da mi kupi traku za trčanje, koja sad stoji doma... Jako bih htjela biti mršavija, ali ne zbog izgleda i taštine nego da sebi budem lakša i poletnija. Moje fizičko stanje ima rješenje, ali zbog moje bolesne jetre mršavljenje bi iziskivalo tako asketski režim na koji nisam spremna. Da bi moja jetra uopće funkcionirala, do podneva moram piti samo hladno prešane sokove. Tu sam stvarno temeljita, ali kasnije pokleknem i ne držim se asketske prehrane.

Probala sam i keto dijetu, ali jetra mi je tada došla na 10 posto funkcije. Ne bih se više dovodila u ta stanja. Kada govorimo o hrani, ona je za mene prije svega ogromna briga i opsesija da moja djeca jedu redovito, skuhano i zdravo. Za mene hrana ima i značaj kao druženje, večera sa suprugom i prijateljima. To jako volim.

Volim sve jesti osim sirove hrane, volim francusku i talijansku kuhinju. Nekada mi je kuhanje bilo gušt, ali kada svaki dan kuhaš, kao i pjevanje, pomalo prestane biti baš zadovoljstvo - priznala je Martina Tomčić u razgovoru za Gloriju.