Podatke o smrtnosti od anoreksije Hrvatska nema, nema ni protokole liječenja, a oboljelih je sve više

Službeni podaci o smrtnosti od anoreksije u Hrvatskoj ne postoje, jer se ne vode kao preminuli od anoreksije, već kao posljedica dugotrajnog bolovanja – zastoja srca, bubrega ili niza drugih poteškoća s kojima se oboljeli susreću čitav život.

Da je problem poremećaja hranjenja vrlo kompleksan, upozoravaju članovi obitelji oboljelih, ta pošast anoreksije poprima sve veće razmjere. Velike su i teškoće u liječenju oboljelih u Hrvatskoj i nevjerojatna je činjenica kako se teške bolesnike prepušta da umru, jer ih nema tko liječiti.

/Shutterstock

Za Hrvatsku ne postoje podaci o pravima razmjerima, već samo procjene da je pogođeno oko 40.000 osoba. Pogađa žensku, ali i mušku populaciju i ne bira godine, iako najčešće započinje u adolescenciji. Anoreksija ima najveću smrtnost među mentalnim bolestima

Dio oboljelih zahvaćeno je teškom anoreksijom (indeks tjelesne mase ispod 15) i takve osobe u odrasloj dobi u Hrvatskoj nema tko liječiti, jer nigdje ne postoji multidisciplinaran tim koji bi liječio tu psihičku bolest koja teško oštećuje i tijelo. Njihova je smrtnost blizu deset posto...

/Shutterstock

Ako i ne dođe do smrti, takve osobe ostaju sasvim disfunkcionalne, izložene depresiji, anksioznosti, psihozi, poremećaju osobnosti, neplodnosti, osteoporozi, osteopeniji, smanjenom rastu, oštećenju bubrežnih i srčanih funkcija. Za sveobuhvatno liječenje potreban je cijeli tim specijalista od internista i nutricionista do psihijatara i ostalih stručnjaka.

Ako oboljeli imaju indeks mase iznad 15 mogu se psihijatrijski liječiti i dnevnoj bolnici na Jankomiru. Gužve su ogromne, termin treba čekati, a psihijatrijski tretman može trajati godinu i pol dana i to ako je pacijent motiviran. Važno je napomenuti da internističkog tretmana – nema.

/Shutterstock

Ne postoji, naime, jasan protokol liječenja

Punoljetne osobe eventualno se šalje na gastroenterologiju, gdje provode nekoliko dana ili više, ali bez pomaka na težini i vraća ih se kući. Sustav ne zna što bi s njima, osobito ako nisu motivirane za liječenje, što je najčešći slučaj.

Često se događa da oboljele, ako i dođu do bolnice, gastroenterolozi šalju psihijatrima, a psihijatri gastroenterolozima.