dvije tone za litruSve o biljci koja je izazvala zlatnu groznicu u našem primorju i Hercegovini: smilje - žuto cvijeće besmrtnosti s čudesnom moći zacjeljivanja

Između brojnih biljaka koje rastu na mediteranskom području posljednjih godina posebna pažnja se posvećuje čestom stanovniku dalmatinskog krša - smilju, i to ne samo zbog pozitivnih učinaka njegovih pripravaka na ljudsko zdravlje već i zbog sve veće uporabe njegova eteričnog ulja u kozmetičkoj industriji.

Osobna karta smilja

Smilje je trajni sivo-zeleni polugrm, visine i do 60 cm, koji raste na otvorenim, suhim i sunčanim kamenjarima, pa nije ni čudo što je biljka rasprostranjena duž cijele dalmatinske obale, u Zagori i na otocima.

Stabljika biljke je uspravna, slabo razgranjena i obrasla uskim, sitnim listićima, a na vrhovima ogranaka se obično nalazi nekoliko žutih glavičastih cvatova. Upravo od njih potječe i botanički naziv biljke (helios = sunce i chryson = zlatan). Naličje listova smilja je prekriveno sivim dlačicama koje smanjuju transpiraciju čineći na ovaj način biljku otpornijom na sušne uvjete staništa.

Smilje jako dobro podnosi direktno sunčevo zračenje i visoke ljetne temperature, ali i oštrije zime zbog čega ga nalazimo i na višim nadmorskim visinama.

Ova biljka ima i jako male zahtjeve za količinom vode i hranjiva u tlima te mu pogoduju lako propusna, karbonatna tla dalmatinskog krša.

Biljka se može razmnožavati sjemenom (generativno) i reznicama ili dijeljenjem (vegetativno).

Smilje cvjeta od lipnja do srpnja, a sezona berbe traje od sredine lipnja do sredine kolovoza.

Ako se biljka bere za proizvodnju eteričnog ulja, obično se beru samo cvjetovi u kojima je sadržaj ulja najveći, dok se u slučaju priprave macerata ili kod sušenja cvjetnih glavica beru i stapke. U pravilu, branje se obavlja u ranim jutarnjim satima, ali kada je bar 50% cvjetova u nasadu otvoreno.

Prema definiciji, ljekovitim se smatra bilje koje sadrži biološki aktivnu tvar zbog koje se koristi u terapijske ili farmaceutske svrhe, dok aromatično bilje sadrži tvari posebnog mirisa ili okusa zbog kojih se potencijalno može koristiti u proizvodnji kozmetičkih preparata, parfema, te aroma. Smilje se zbog zanimljivog kemijskog sastava može smatrati i ljekovitim i aromatičnim biljem.

Za kožne bolesti, jetru, vene...

Iako su već stari Grci koristili smilje u liječenju, prva znanstvena studija o učincima smilja u liječenju bolesnika sa psorijazom provedena je sredinom 20. stoljeća od strane talijanskog znanstvenika Santinija. Rezultati njegove studije nisu tada prepoznati, već su važnost dobili tek početkom 90-ih godina kada je ova biljka ponovno postala predmetnom različitih znanstvenih istraživanja.

Danas se, pak, korištenje smilja u svrhu liječenja više spominje u domeni tradicionalnog travarstva, dok je ono vrlo rijetko sastojak modernih farmaceutskih pripravaka.

Smilje u cvatu

Božidar Vukičević/Ilustracija/Cropix

Za liječenje se uglavnom koriste cvjetovi, a ponekad i zeleni dio biljke. Iako su čajevi i tinkture (pripravci dobiveni maceracijom/namakanjem biljke u alkoholu) smilja intenzivnog i ugodnog mirisa, njihov okus je izuzetno gorak.

Kada govorimo o uporabi smilja u tradicionalnoj medicini, nezaobilazno je istaknuti njegovo korištenje u liječenju oboljenja i deformacija kožnog tkiva kao što su hematomi, proširene i upaljene vene, popucale kapilare, ožiljci, strije, različite kožne alergije, atopijski dermatitis, psorijaza itd..

Osim navedenog, poznato je da se pripravci smilja koriste za stimulaciju funkcija jetre, kod olakšavanja procesa probave poticanjem rada žuči, za poticanje lučenja probavnih sokova u želucu i enzima iz gušterače, te za inhaliranje kod tegoba u dišnim putovima.

Bum u kozmetičkoj industriji

Ono što smilje danas čini posebno interesantnim je njegovo eterično ulje, karakterističnog slatkastog mirisa koje podsjeća na miris sijena s blagom parfemskom notom. Zbog čudesnih svojstava zacjeljivanja, koje ono posjeduje, kozmetička industrija je postala njegov najveći kupac.

U počecima se eterično ulje izoliralo maceracijom u hladno prešanom biljnom ulju (obično maslinovom), dok je krajem 19. stoljeća primjenom destilacije vodenom parom postupak izolacije postao jednostavniji i učinkovitiji te je omogućio industrijsku proizvodnju.

Iako su sami počeci proizvodnje eteričnog ulja u Dalmaciji zabilježeni početkom 20. stoljeća, tek koncem 20. stoljeća možemo govoriti o nekim značajnijim proizvodnim količinama.

Sadržaj eteričnog ulja u biljci je vrlo nizak, do 0,05%, pa je za dobivanje 1 litre ulja (čija se cijena može popeti i do nekoliko tisuća eura) potrebno podvrgnuti destilaciji čak 2 tone biljnog materijala.

Destilaciju smilja treba obaviti u što kraćem roku nakon branja (obično unutar 24 sata), jer u protivnom može doći do truljenja biljke i/ili pada količine i kvalitete prinosa etričnog ulja. Ovi podaci u potpunosti opravdavaju izuzetno visoku cijenu eteričnog ulja smilja.

(Nastavak slijedi)