Danas ekološka poljoprivreda nije više izuzetak niti nepoznanica. Mnogi kupci, bilo privatne osobe, bilo trgovački lanci, traže isključivo eko namirnice. Zahvaljujući članstvu u Europskoj uniji i poticajima za ovu vrstu poljoprivrede, i naši se proizvođači ubrzano prilagođavaju novim trendovima.
Ukratko, ekološka proizvodnja sustav je proizvodnje hrane koji ujedinjuje najbolju praksu u pogledu okoliša i klime, visoke razine biološke raznolikosti, očuvanja prirodnih resursa i primjene visokih standarda za dobrobit životinja, piše Agroklub.
Principi vs. certifikat
Za tržište, njome se mogu baviti samo oni gospodarski subjekti koji su registrirani i čija je proizvodnja pod nadzorom. Takvi proizvodi na tržištu moraju biti propisno označeni kao ekološki. Nadzorno tijelo nad takvima garantira svojom potvrdom pridržavanje propisanih principa. Iako danas na tržištu postoje i oni koji se kunu u "eko" principe, bez posjedovanja ekološke markice, kupac nema potvrdu o onome što kupuje i može biti doveden u zabludu.
Veliki dio današnjih eko proizvođača u Hrvatskoj ušao je pod nadzor zbog potpora koje ostvaruje prijavom ekoloških nasada. Dio ih je ušao zbog povoljnijeg bodovanja radi prijave na neke od mjera iz ruralnog razvoja. A manji broj ulazi radi privlačenja posebne klase samosvjesnih kupaca koji su spremni platiti više za brigu o našoj planeti. No, kako vrijeme odmiče, sve je veći broj onih koji postaju svjesniji važnosti očuvanja plodnosti tla za buduće generacije.
Postupak dobivanja eko certifikata
S popisa ovlaštenih kontrolnih tijela (tvrtki koje nadziru proizvodnju) proizvođač izabire jednu ili po principu preporuke, ili po principu geografske udaljenosti nasada od poslovne jedinice. Prije toga mora biti upisan u Upisnik poljoprivrednika.
Prvo će kontaktirati odabrano kontrolno tijelo i poslati Zahtjev za uslugom stručne kontrole (svi obrasci su dostupni na Internet stranicama kontrolnog tijela). Osim izvoda iz Upisnika poljoprivrednika, Zahtjevu treba priložiti Zapisnik o evidenciji uporabe poljoprivrednog zemljišta koji izdaje Agencija za plaćanja u poljoprivredi, ribarstvu i ruralnom razvoju.
Kontrolno tijelo analizira zahtjev i na osnovu njega šalje ponudu i ugovor. Kada proizvođač prihvati ponudu i provede uplatu prema istoj, on potpisuje ugovor i dogovara se termin terenskog nadzora.
Tada sastavlja Plan prelaska na ekološku proizvodnju, a kontrolor izlazi na teren te utvrđuje činjenično stanje i pregledava dokumentaciju. Tek na osnovu Zapisnika o provedenoj stručnoj kontroli, može se prijaviti u Upisnik subjekata u eko proizvodnji.
Nakon upisa u Upisnik, pokreće se postupak potvrđivanja od strane izabranog kontrolnog tijela. Proizvođač podnosi Dodatak zahtjevu za stručnu kontrolu s nazivom i količinom proizvoda iz tekuće godine. Dodjelom potvrdnice, oni se označavaju kao ekološki ili proizvodi u prijelaznom razdoblju te se na temelju toga ostvaruje pravo za apliciranje na državne i ostale potpore.
Ministarstvo poljoprivrede objavljuje popis subjekata s potvrdnicama/certifikatima na temelju podataka dobivenih od kontrolnog tijela.
Terenski nadzor
Nadzirani subjekti su razvrstani u kategorije: A-proizvođači, B-prerađivači, C-uvoznici, D-izvoznici, E-distributeri/trgovci. Način i vrijeme provedbe terenske kontrole će ovisiti o kategoriji nadziranog subjekta. Za uzgajivače biljnih proizvoda nadzor se dogovara u vegetacijsko razdoblje.
Subjekt pod ekološkim nadzorom obavezan je omogućiti kontroloru pristup proizvodnim površinama, objektima, opremi, te je po potrebi dužan omogućiti uzimanje uzoraka.
Subjekt je dužan predočiti uredno i precizno vođenu evidenciju koja uključuje: tzv. dnevnik proizvodnje, dokaze o porijeklu sadnog materijala, račune za sve Inpute (gnojiva i zaštitna sredstva), ekološke certifikate za sve inpute, evidenciju o namjeni poljoprivrednog zemljišta ako je došlo do promjena te Jedinstveni zahtjev za potpore ako aplicira za iste. Dužan je naglasiti sve promjene oko sijanih kultura, veličini čestica pod nadzorom ili promjene nositelja i članova subjekta.
Terenske kontrole mogu biti redovite, dodatne i nenajavljene, s ili bez uzimanja uzoraka.
Pravila eko proizvodnje
Prijelazno razdoblje za gospodarstvo počinje danom prijave nadležnim tijelima. Ono traje dvije godine za područje kultura koje se siju i tri godine prije prve berbe kod višegodišnjih nasada.
Biljna ekološka proizvodnja treba se odvijati u tlu, osim kod uzgoja klica, ukrasnog, začinskog bilja, sadnica i presadnica.
Korišteni sadni materijal treba biti ekološki reprodukcijski materijal. U slučaju nedostatka istog traži se odobrenje kontrolnog tijela za korištenje neekološkog, ali obavezno prije sadnje. Baza podataka za biljni reprodukcijski materijal nalazi se na ovoj poveznici.
Naročita briga u uzgoju ove vrste treba se posvetiti održavanju plodnosti tla višegodišnjim plodoredom, obvezom sjetve mahunarki i kultura za zelenu gnojidbu, uporabom komposta, biodinamičkih pripravaka i mikroorganizama.
Sredstva za zaštitu i gnojidbu bilja trebaju biti ekološka te se koriste u strogo propisanim dozama.
Jako je važno da ARKOD jedinica prijavljena u ekološki nadzor bude zaštićena razmakom ili zelenom barijerom od susjedne konvencionalne proizvodne čestice, te se na njoj ne bi smjele nakupljati slivne vode iz pravca susjedne konvencionalne čestice.
Svaki nositelj obavezan je proći obuku cca 6h na godišnjoj razini, a koju organizira Uprava za stručnu podršku razvoju poljoprivrede pri Ministarstvu poljoprivrede.
Prostorije za skladištenje ove vrste proizvoda trebaju biti strogo odvojene od onih za čuvanje konvencionalno proizvedenih te se mora voditi briga o ekološki prihvatljivom načinu čišćenja istih.
Prilikom stručnog nadzora, kontrolor pregledava evidenciju o proizvodnji i korištenim sredstvima, te prinosima i sl.
Bitno drugačije se terenski nadzor provodi u slučaju certificiranja prerade ili npr. stočarske proizvodnje. Kod nje se mora voditi briga o gustoći stočnog fonda po jedinici površine, o hranidbi, porijeklu matičnog stada te o veterinarskim lijekovima. Za sve nedoumice, proizvođač se može unaprijed raspitati kontaktirajući kontrolno tijelo.
Akreditirana kontrolna tijela
Kontrolna tijela su pravne osobe koje su prošle dugogodišnji rigorozni sustav ovlašćivanja (akreditacije) od strane Ministarstva poljoprivrede. Tvrtke koje se bave nadzorom moraju dokazati raspolaganje prostorom, opremom i zaposlenicima potrebnim za obavljanje tog posla. Moraju imati sklopljen ugovor s laboratorijem koji provodi analize na kemijska sredstva u tlu ili u proizvodu, te moraju imati službenu Internet adresu s objavljenim svim važnim informacijama za ekološke subjekte.
Ono najvažnije što kontrolno tijelo dokazuje ovlašćivanjem je postojanje pisanih detaljnih procedura i obrazaca za provođenje kontrola, vođenje evidencija, bilježenje nesukladnosti i slično. Nadzor nad kontrolnim tijelom provodi poljoprivredna inspekcija. Popis akreditiranih kontrolnih tijela javan je i može se pronaći putem ove poveznice.
Troškovi certifikacije
Svako kontrolno tijelo na svojim Internet stranicama ima cjenik s detaljno razrađenim cijenama usluge. Cijena terenskog nadzora uključuje cijenu obilaska po jedinici površine (najmanje po hektaru) ovisno obilaze li se livade i pašnjaci, jednogodišnji ili višegodišnji nasadi, a uključuje dnevnicu, troškove obrade dokumentacije, te putne troškove. Dodatno na sve se obračunava PDV.
Primjerice, cijena kontrole i certifikacije na malom gospodarstvu s manje od hektar trajnih nasada iznosi od oko 775,00 do 1.500,00 kn ovisno o udaljenosti proizvođača od sjedišta kontrolnog tijela.
Utvrđene nesukladnosti i korektivne mjere
Kontrolno tijelo se u svojem zaključku vodi Katalogom korektivnih mjera za slučaj utvrđenih nepravilnosti. On sadrži sve nabrojane mjere za nepravilnosti u sklopu proizvodnje, skladištenja, prerade, održavanja, i dr.
Najčešće nepravilnosti na koje se nailazi na terenu su sljedeće:
kod subjekata koji su tek ušli u ekološki nadzor može doći do problema s redovitim vođenjem evidencije (neposjedovanju računa za inpute, kašnjenje s nadopunom dokumentacije i sl.);
često kod početnika nastaje nesporazum uslijed korištenja neekološkog stajskog gnoja od raznih susjeda i prijatelja jer su to navike koje nositelj subjekta mora napustiti;
često se događa da proizvođač koristi neekološki sadni materijal za koje nije prethodno traženo odobrenje od kontrolnog tijela;
kasnije, ima problema s nepostojanjem preventivnim mjera za sprječavanje prelaska nedozvoljenih tvari sa susjednih čestica, ili oko neadekvatnog održavanja i zapuštanja eko nasada nakon sadnje.
Od izuzetne važnosti je spriječiti postojanje paralelne proizvodnje, odnosno uzgoja iste sorte iste vrste na istom gospodarstvu, ali samo dijelom pod ekološkim nadzorom.
Korištenje eko-markice
Ekološka markica se može upotrebljavati samo na eko proizvodima koje je certificirala ovlaštena tvrtka. Njime se potvrđuje da su zadovoljili stroge zahtjeve proizvodnje, prerade, prijevoza i skladištenja. Može se staviti samo na artikle koji sadržavaju najmanje 95 posto ekoloških sastojaka i zadovoljavaju dodatne stroge uvjete u pogledu preostalih 5 posto.
U prijelaznom razdoblju nije dozvoljena uporaba ekološkog znaka.
Isplati li se ući pod ekološki nadzor?
Na početku se možda, ulazak u ovu vrstu proizvodnje čini kompliciran. No, proizvođač se brzo privikava na uvjete i dinamiku suradnje s kontrolnim tijelom. Vođenje detaljne evidencije za male nasade ponekad stvara otpor poglavito kod starijih nositelja gospodarstava, ali ovo su zanemarivi slučajevi. Sve u svemu, s protekom vremena većina nositelja se navikava na nove uvjete.
Kontrolor i proizvođač nose veliku odgovornost za nultu toleranciju na nepravilnosti najviše zbog očuvanja povjerenja krajnjeg potrošača. Ako ovim procesom ekološkog nadziranja možemo iole pomoći u očuvanju naše planete za nadolazeće generacije, odgovor je: Da, isplati se, piše Agroklub.