StoryEditor
KulturaZVIJEZDA ‘ZVIZDANA’

Nives Ivanković: Majčina bol i briga nemaju nacionalni predznak

Piše PSD.
27. rujna 2015. - 14:41
Nagrađivani “Zvizdan“ Dalibora Matanića je napokon spreman za redovnu kinodistribuciju od ovog četvrtka, četiri mjeseca nakon svjetske premijere u Cannesu, odnosno dva od hrvatske u Puli. Za Nives Ivanković, dobitnicu Zlatne arene za snažnu sporednu žensku ulogu u filmu, Cannes je izgledao kao nedostižan san i vrhunac priče koja se zavrtjela oko “Zvizdana“, no njoj taj san, kaže, još uvijek traje.

- Film je osvojio premijernu hrvatsku publiku i u prepunoj pulskoj Areni, kandidat je Hrvatske za najprestižniju svjetsku nagradu Oscar, u izboru je i za europskog Oscara... Što reći? Divan je osjećaj biti akterom u takvom velikom, a i povijesnom uspjehu hrvatske kinematografije – kaže nam Nives.

Čega se najviše sjećate iz Cannesa kad napravite reviziju? Biste li mogli biti dio tog svijeta?

- Znate, kada nam se dogode jako lijepe ili jako ružne stvari u životu, tada smo skloni raditi mini reviziju događanja koji su prethodili tako važnom događaju. Prilikom slijetanja pod noćnim svjetlima Nice na jednu, za mene, najljepšu sletnu pistu koja je doslovno sljubljena s morem, pomislila sam: “Znači, svojim radom zaslužila sam ovo“. Boravak na Azurnoj obali mi se poklopio s rođendanom, tako da ću Cannes pamtiti kao najljepši rođendanski dar u životu. Inače, moja davna želja je bila vidjeti Azurnu obalu.

Obožavam putovanja pa sam uživala u ljepoti Nice, Monte Carla, Monaca, dok sam boravak u Cannesu na filmskom festivalu nije prošao bez stresova. Ipak smo u tom trenutku bili predstavnici naše države i kinematografije koja nakon 30-ak godina ravnopravno sudjeluje sa “creme de la creme“ svjetske kinematografije. Od onih kako će biti prihvaćen film, do najbanalnijih stvari, tipa da se ne spotaknem na crvenom tepihu.

Ali, sudeći po reakcijama canneske publike i domaće javnosti, prošlo je sve baš onako kako je trebalo i kako smo priželjkivali. A drugi dio pitanja ste postavili kao da na stolu imam tisuću ponuda pa sam u dilemi. Mi nismo filmska velesila i nemam nikakvih iluzija. Veselilo bi me da nekom idućom ulogom na filmu mogu opet ponoviti ovakav san koji mi se dogodio s filmom “Zvizdan“.

Koliko se canneski crveni tepih razlikuje od pulskoga/hrvatskoga?

- Cannes je jedno od najglamuroznijih mjesta na svijetu, tako da je to teško uopće uspoređivati, ali bih pohvalila organizacijski tim ljudi na Puli koji ima i snagu i volju da vrati stari zlatni sjaj onog pulskog festivala kakvog pamtimo s arhivskih snimaka gdje se crvenim tepihom prošetavala Sophia Loren i mnogobrojne svjetske filmske zvijezde. Naravno da tu nije samo presudno znanje, volja i pamet, već nažalost novac.

A reakcije publike tamo i ovdje?

- Umjetnost govori univerzalnim jezikom. Ako uspijete doći do srca ljudi, budete prepoznati i u Cannesu i u Puli. U Cannesu, nakon dugog pljeska, komentirala sam s kolegama kako je učtiva i kulturna publika, misleći pri tome kako su nas dočekali na neki način i kurtoazno ipak kao predstavnika jedne male kinematografije. Ali, poslije sam saznala da upravo ta publika u Cannesu reagira na buran način ovisno je li im se film sviđa ili ne.

Šokirana sam bila da na projekcijama, kada im se film ne svidi, negoduju, zvižde, izlaze, viču... Sreća da nas većina glumaca nije za to znala jer s kojim bi tek onda opterećenjem iščekivali reakciju publike. Ista vrsta groznice tresla nas je i pred premijeru pred našom publikom u Puli. Ovacije nakon filma, do posljednjeg mjesta ispunjeno najveće kino pod zvijezdama (kažu nakon 20 godina na festivalu da je prvi put ispunjena do posljednjeg mjesta)..

To je trenutak koji je za mene bio najdirljiviji i najemotivniji. Već duže vrijeme, nažalost, hrvatska publika i hrvatski film kao da su izgubili interes jedno za drugo. Moja najveća želja, kada smo završili snimanje “Zvizdana“, nisu bile nagrade ni festivali, već da ovaj film osvoji našu publiku i da kina budu puna.
Majka i kćerka - Nives i Tihana Lazović u jednoj od snažnijih scena 'Zvizdana'
Očekujete li slične reakcije hrvatske publike sad kad se film našao u kinima? Može li “Zvizdan“ Hrvatsku načiniti tolerantnijom?

- I mi nestrpljivo iščekujemo reakcije kinopublike. Hrvatska, iako je doživjela ratnu strahotu i velika razaranja, sve više pokazuje svoju zrelost i otvorenost prema nekim još uvijek osjetljivim pitanjima. U pitanju je ljubavni film gdje su glavni protagonisti dvoje mladih ljudi. Čitajući scenarij, jer nisam gledala film, zapravo shvatite da muka malog čovjeka koji je zahvaćen ratnim vihorom, a koji ne može utjecati na razvoj događanja, uvijek je ispunjena s velikom boli i patnjom.

Žao mi je što se ovaj film i prije premijernog prikazivanja pred hrvatskom publikom u Puli na neki način upotrijebio u dnevno-političkom kontekstu. Odgovor, zapravo, leži u riječima koje je izrekao papa Frane u svom govoru prilikom posjeta Sarajevu: “Svi bismo trebali prepoznati naše temeljne ljudske vrijednosti kako bismo se uspješno suprostavili divljaštvu i agresiji onih koji bi od svake različitosti htjeli stvoriti priliku za nasiljem“.

U kojem ste trenutku tijekom snimanja shvatili da je “Zvizdan“ poseban film? Možete li se prisjetiti posebnih trenutaka koje ste doživjeli na setu?

- Na zadnjoj klapi na filmu osjetilo se da “imamo“ film. Taj osjećaj se potvrdio sa svim ovim događanjima. A što se tiče atmosfere na filmu, bilo je zanimljivih situacija. Osim što je veliki profesionalac, Matanić je i veliki zafrkant. Da bi malo “rasteretio“ težinu samog procesa i teme kojom smo se bavili, smišljao je različite podvale, tipa napravimo izvrsno tešku scenu, a on nakon toga uđe u garderobu i kaže da je nešto zakazala tehnika i da moramo napraviti repeticiju. Ali, zato je njemu baka Milica, žena u čijoj smo kući snimali, “došla glave“.

Rastanak mene i moje kćeri, jako težak, a on se dosjeti da, pošto je baka Milica izvrstan lik, i ona bude u sceni kao moja svekrva koja sjedi u zapećku. Snimamo mi scenu i na samom kraju baka se okrene i namigne u kameru. Matanić ponavlja scenu i opet na kraju baka Milica namigne u kameru. Tako par puta. To je bilo urnebesno, pogotovo kad je pokušao objasniti da to ne smije raditi. Baka Milica je, u stilu primadone, njemu objasnila da kako to njih ima toliko (misleći na filmsku ekipu), a ona prvi put snima i da joj ne znaju dobro objasniti. Odlučila je da ne želi snimati. Onda su trajali pregovori i baka Milica je ipak pristala.

Tijekom snimanja smo se jako sprijateljile tako da ona nije dozvoljavala Mataniću da ja snimam scenu prije nego “pojidem juvu“. Bilo je tu još puno smiješnih i slatkih situacija. Izdvojila sam ovu anegdotu s bakom Milicom kojoj se zahvaljujem ovim putem i svim žiteljima Ervenika, Đevrsaka, Golubića, sela oko Peruče, Knina... koji su nam svojom toplinom i gostoljubivošću olakšali rad na filmu. I oni su dio ovog našeg uspjeha.

Djelovali ste prilično iznenađeno kad je na Puli bilo izgovoreno vaše ime u kontekstu Zlatne arene za sporednu žensku ulogu. Niste očekivali nagradu?


- Ne znam doista kako sam djelovala, ali naravno da mi je bilo drago jer kada je rad prepoznat i od publike i od struke, uistinu nema ljepšeg osjećaja.

Zlatna arena je zaslužena - jako ste dobro dočarali lik junakinjine majke, Srpkinje, koja dosta toga kupi u sebi dok ne eksplodira sceni koja vam je možda najbolja u karijeri. Kako ste to postizali? Gdje ste crpili inspiraciju?

- Sam proces stvaranja uloge je uistinu i čaroban i težak. Majka koja se u ratnom vrtlogu isključivo i jedino bori za svoje piliće, za sudbinu svoje dvoje djece, nema nacionalnog predznaka. Za stvaranje ovog lika je to bilo irelevantno, bilo da je to hrvatska, srpska, bošnjačka, sudanska..., to je majka “kvočka“. U emociji, u trpnji i u požvrtvovnosti inspirirala me moja majka koja je cijeli svoj život podredila nama djeci.

A da bih dočarala ženu iz dalmatinske zagore išibanu svim mogućim nedaćama, ženu koja sama obavlja sve muške poslove, potrudila sam se i obišla s našim vozačem Đurom neka sela u Zagori, razgovarala i vidjela mnoge žene namučene teškim fizičkim radom i sudbinskim udarcima. S tom emocijom i fizičkom transformacijom sam krenula u kreiranje lika.

Možete li povući možda paralelu između vašeg lika majke u “Zvizdanu“ i filmu “Ta divna splitska noć“?

- U “Toj divnoj splitskoj noći“ igram udovicu poginulog branitelja Domovinskog rata, mladu majku koja je isto na vjetrometini, i egzistencijalnoj i emotivnoj. Majka Marija je lik iz urbanog miljea splitskog đira, ali isto na rubu egzistencije, jedna od onih mnogobrojnih malih sudbina koja se nije snašla i profitirala.

Bol svake majke je intenzivna,strah za djecu, strah što sutra donosi... Zajedničko ovim dvjema ulogama jest u pravom smislu biti majka. Majka je ljubav i majčina bol i briga, kao što rekoh, nemaju nacionalni predznak.
“Tu divnu splitsku noć“ još uvijek niste pogledali, a “Zvizdan“?

- Da nije bilo odlaska u Cannes, nitko se ne bi bavio time gledam li ja sebe na platnu. Koliko znam, puno mojih kolega i u Hrvatskoj i svijetu ne mogu gledati sebe. U tome nema ništa neobično, ali eto ja sam naletjela na “medijsku minu“ pa svako malo objašnjavam kao da je tu nešto čudno i neuobičajeno.

Kako sam bombardirana tim pitanjem od strane novinara, odlučila sam se našaliti u Sarajevu. Na isto postavljeno pitanje jedne novinarke, moj odgovor je bio: “Pogledat ću film kad dobijem Oscara“, što u prijevodu znači nikada.

Je li to zbog osobne nesigurnosti, perfekcionizma ili jednog i drugog zajedno?

- Da, otprilike to je ta kombinacija koja me priječi da sebe gledam i na TV ekranu i na filmskom platnu.

Film jest zaustavljena stvar i ne može ga se više popraviti jednom kad se počne prikazivati, za razliku od predstave, no teško da biste u ovoj ulozi imali što popravljati...

- A što reći? Hvala na takvom mišljenju.

Hoće li uspjeh “Zvizdana“ rezultirati time da vas više viđamo na velikim ekranima?

- Da nastavim u šaljivom tonu, ne mogu se obraniti od silnih ponuda. Naravno da kod nas ne ide uvijek baš nekom logikom, ne u slučaju samo filmskih, nego i dobivanja TV i kazališnih uloga. Ne govorim to s nikakvim ogorčenjem, već je to kod nas realitet. Jedan moj kolega, koji je igrao u Oscarom nagrađenom filmu, iduću priliku dobio je za deset godina i glavnu ulogu opet ovjenčao s nagradama na prestižnim festivalima.

Njegov zaključak je da će ga ponovno zvati za nekih desetak godina. Ne, još nisam dobila nijednu ponudu. Bilo bi mi drago jer se kod nas jako malo snima filmova. A ako i ne bude, bit će moja utjeha da sam u svom skromnom filmskom opusu ipak doživjela da se popnem na “filmski Kilamadžaro“ kao što je Cannes, san svih glumaca.

MARKO NJEGIĆ
FOTO: TOM DUBRAVEC

Moja Seke je dokaz da glumac može pobijediti

Širem puku Nives je najpoznatija po ulogama na malim ekranima, iz “Jel me netko tražio”, tj. “Nad lipom 35”, ali i “Ville Marije“, “Lud, zbunjen, normalan“ i “Ruže vjetrova“. Nakon nekog vremena Nives te TV uloge gleda kao svoj veliki uspjeh.

- Lakše je napraviti dobru ulogu u dobrom filmu, a teže dobru i zapamtljivu ulogu u površnijim TV formatima u kojima sam se stjecajem prilika imala mogućnosti okušati. A, k tome, da dodam i ono što je već svima poznato, ljude je teže nasmijati nego rasplakati. Smisao za komediju je poseban božji dar koji nema svaki glumac. Stoga, sve moje TV uloge gledam s ponosom. Sretna sam što sam mnogima izmamila osmijeh na licu i sa Ajnom i sa Miki i sa Seke Odak...

Seke Odak i moj fanatičan rad na ulozi dvije godine, jer sam po danu snimala, a po noći pisala, pokazatelj je da glumac i u neidealnim uvjetima korporativnog sistema može pobijediti brzinu snimanja i nekvalitetne scenarije, te napraviti lik kao što je ona. Volim rad na televiziji.

item - id = 287606
related id = 0 -> 225210
related id = 1 -> 225045
Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
26. rujan 2021 15:45