Pričali su da se začuo strašan udar, poput potresa. Cijelo su putovanje pratile snažne i zlokobne vibracije, a “nagib je bio takav da ujutro nismo mogli odložiti šalicu s bijelom kavom jer bi se prevrnula”, ali ovo je bilo nešto drugo, više nalik na eksploziju, poput bombe. Putnici su izašli iz salona i kabina i nahrupili na palubu ne bi li shvatili što se to događa. Bilo je kasno poslijepodne i brod je plovio prema brazilskoj obali, u smjeru luke Porto Seguro. Nije bila bomba, zapravo potmula grmljavina. Parobrod je nastavio put, ali plovio je mahnito, poput poplašena konja, gadno se nagnuo i usporavao je. Muškarac koji se satima držao za dasku u oceanu poslije je posvjedočio da je jasno vidio kako su otpali propeler i osovina lijevog motora. Posve se odvojili. Pričali su da je propeler razderao trup broda i otvorio duboku ranu, voda je silovito nadirala, poplavila strojarnicu i ubrzo će prodrijeti i u potpalublje, jer po svemu sudeći ni vodonepropusna vrata nisu bila ispravna.
Pričali su da je netko pokušao zatvoriti pukotinu metalnim pločama. Uzalud.
Pričali su da je orkestar dobio zapovijed da nastavi svirati.
Bez prestanka.
Brod se sve jače naginjao, mrak se spuštao, more se uzburkalo.
Kad je postalo očito da početna umirivanja putnika više nisu dovoljna, zapovjednik je naredio da se motori zaustave, oglasio je uzbunu i radiotelegrafisti su
odaslali prvi SOS.
Više je plovila primilo poziv upomoć, dva parobroda, čak i neki prekooceanski brodovi koji su se nalazili u blizini. Odmah su pritekli upomoć, ali svi su se morali zaustaviti podalje jer je uočljiv stup bijelog dima izazvao bojazan da bi u kotlovnici moglo doći do pogubne eksplozije.
Zapovjednik je sa svojega mosta preko razglasa sve bespomoćnije pozivao na prisebnost i koordinirao pružanje pomoći, pri čemu su prednost imale žene i djeca. No kad je pala noć, mrkla noć mladog mjeseca, i kad je na brodu k tome nestalo struje, stanje se drastično pogoršalo.
Spušteni su čamci za spašavanje, no brod se već strašno nagnuo i mnogi su se od njih odmah okomito strmoglavili i pritom udarili o brodski trup, drugi su bili u lošem stanju i neupotrebljivi, puštali su vodu, koju su putnici bili prisiljeni grabiti i izbacivati šeširima. Dio ih se prevrnuo pod naletom gomile ili potonuo zbog preopterećenosti. Mnogi putnici, obrtnici i seljaci iz dolina i ravnica, nikad prije
nisu vidjeli more i nisu
znali plivati. Molitve su se miješale s kricima.
Zavladala je panika. Mnogo
je putnika palo ili se bacilo u more i utopilo se.
Neke je, tako se govorilo, obuzeo očaj. Druge su, kako je prenio lokalni tisak, žive proždrli morski psi.
U toj su općoj pomutnji izbile bezbrojne svađe, ali bilo je i hrabrih postupaka i požrtvovnosti. Nakon što je pomogao desecima drugih, mladić s prslukom za spašavanje čekao je svoj red da skoči u more. Tad je ugledao starca koji nije znao plivati i za njega nije bilo mjesta ni u jednom čamcu i sad je tražio pomoć. Mladić mu je navukao svoj prsluk za spašavanje, skočio je u more s njim i pokušao doći do najbližeg čamca. Plivao je kao lud, kad su iznad valova doprli uzrujani glasovi: Morski psi! Morski psi! Nasrnuli su na njega. Prijatelj ga je uspio podići na čamac, ali ozljede su bile pogubne. Nedugo je
potom preminuo.
Kad su preživjeli to ispričali, cijela je Argentina bila dirnuta. U njegovu rodnom selu u pokrajini Entre Ríos nazvali su po njemu školu. Mladić je bio sin doseljenika iz Pijemonta i Argentinke, tek je navršio dvadeset jednu godinu i zvao se Anacleto Bernardi.
Voda je posve preplavila brod mnogo prije ponoći, pramcem se okomito podigao uvis i uz posljednji glasni, gotovo životinjski jecaj, potonuo je na dubinu i veću od 1400 metara. Razna se svjedočanstva slažu u tvrdnji da je zapovjednik ostao na brodu sve do kraja i od preostalih glazbenika u orkestru tražio da sviraju “Kraljevski marš”. Njegovo tijelo nikada nije nađeno. Netom prije nego što je parobrod potonuo, pouzdano su se čuli brojni hici iz vatrenog oružja koje su, govorilo se, ispalili brodski časnici; nakon što su učinili za putnike sve što su mogli, odlučili su da se neće izlagati mukama utapanja.
Nekoliko je čamaca uspjelo doploviti do brodova u blizini i zahvaljujući njima, kao i čamcima s drugih plovila
koja su pritekla upomoć,
spasile su se stotine ljudi.
Spašavanje brodolomaca koji su se nastojali održati na površini kako su znali i umjeli potrajalo je sve do kasno u noć. Kad su prije zore na mjesto nesreće došli drugi brazilski parobrodi, nisu zatekli više nijednog preživjelog.
Taj brod, dugačak 150 metara, početkom je stoljeća bio dika trgovačke mornarice, bio je najglasovitiji prekooceanski brod talijanske flote, prevozio je uglednike poput Artura Toscaninija, Luigija Pirandella i Carlosa Gardela, legende argentinskoga tanga. No ta su vremena bila odavno prošla. U međuvremenu se dogodio i svjetski rat, a habanje, nemar i manjak održavanja učinili su ostalo. Brod je tako postao poznat kao “balaìna”, balerina, zbog dvojbenog općeg stanja. Kad se, uz kolebanja samog zapovjednika, otisnuo na svoje posljednje putovanje, prevozio je više od 1200 putnika, uglavnom iseljenika iz Pijemonta, Ligurije i Veneta. Ali također iz regija Marche, Basilicata, Kalabrija.
Prema podacima koje su obznanile tadašnje talijanske vlasti, u nesreći je poginulo nešto više od 300 ljudi i navodno je većinom bila riječ o članovima posade; no južnoameričke novine objavile su mnogo veće brojke, više nego dvostruko veće, koje su uključivale i slijepe putnike,
više desetaka sirijskih
iseljenika i talijanske težake sa sela koji su zimi odlazili nadničariti u Južnu Ameriku.
Koliko god to tijela režima nastojala umanjiti ili prikriti,
taj je brodolom bio
talijanski “Titanik”.
Ne znam koliko sam puta čuo priču o tom brodu nazvanom po kćeri kralja Viktora Emanuela III., kćeri koja je mnogo godina poslije i sama tragično skončala u logoru Buchenwald, potkraj još jednog užasnog rata. Princeza Mafalda. Ta se priča prepričavala u mojoj obitelji.
Prepričavala se u susjedstvu.
O njoj su pjevale pučke pjesme doseljenika, s jedne na drugu obalu oceana: »Iz Italije Mafalda isplovila s više od tisuću putnika… Očevi i majke grlili su djecu dok u valovima nestaju.«
Moj djed i baka i njihov sin jedinac Mario, mladić koji će potom postati moj otac, kupili su kartu za tu dugu plovidbu, za taj brod koji je iz luke Genova isplovio 11. listopada 1927. za Buenos Aires.
Ali nisu se ukrcali.
Koliko god se trudili, nisu uspjeli navrijeme prodati imovinu. Obitelj Bergoglio protiv je svoje volje na kraju morala zamijeniti kartu i odgoditi odlazak u Argentinu.
Zato sam ja sad ovdje.
Ne možete ni zamisliti koliko sam puta zahvaljivao Božjoj providnosti.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....