StoryEditor
KnjiževnostŠaka zemje

Jure Franičević-Pločar u prozi je reprezent života i interesa škojske čeljadi, a u stihu autor je sentimentalne lirske pogače od triju zbirki

Piše Siniša Vuković
17. siječnja 2021. - 08:11
Jure Franičević PločarArhiva Slobodne Dalmacije

Kad su posrijedi dalmatinski romanopisci, ni za tročlani oporbeni klub u (ma što nacionalnom: ma ni u regionalnom!) parlamentu ne bi se moglo sastaviti njih trojicu ili troje, što bi otočnu prozu reprezentirali dostojnom nazočnošću. Onaj koji bi zacijelo bio predsjedavajući takvom fantomskom, a možda i stvarnom deputatskom tijelu – kao reprezent života i interesa škojske čeljadi – bio bi svakako Jure Franičević-Pločar.

Lanac od njegovih ukupno sedam romana (što čini čudnovatu lepezu od sakrosanktnih sedam smrtnih grijeha, preko bajkovitih sedam patuljaka ili sedam kozlića, pa sve do poganih sedam sekretara SKOJ-a ili, nedajbože, estradnih iz susjedstva "Sedmorice mladih"), korespondira s kolajnom od sedam pjesničkih zbirki na standardu koje je tiskao za života. To je impozantni saldo jedne književne karijere, čiji su dijelovi u vrijeme objavljivanja i za trajanja autorova života imali kudikamo više prostora na javnoj kulturnoj sceni negoli što je to danas.

A danas, šesnaestog dana siječnja, pada dvadeset i sedma obljetnica smrti Jure Franičevića-Pločara. Odmah treba istaknuti da se u nizu – relevantnih! – hrvatskih enciklopedijsko-leksikonskih izdanja navode 6. siječnja i 22. siječnja kao nadnevak književnikove smrti; međutim, Matični ured u Hvaru barata validnim podacima, tako da je 16. siječnja 1994. točan datum Pločareve smrti.

GLISERSKO PLANDOVANJE

Premda se u glavnini pregledâ hrvatske poezije teoretičari i kritičari referiraju na relevantan Pločarev opus, počesto izdvajajući njegovu pjesmu Kad umire čovjek i titulirajući je "antologijskom", niti jedan od antologičara nije je nikad uvrstio u svoj izbornički filtrat. Štoviše, ta je pjesma iskočila iz književnosti u opću kulturu, pa je citiraju i svećenici u homilijama na opijelima, političari je deklamiraju u prigodničarskim prilikama, komemoratori je krasnoslove nad otvorenim grobovima, a da mnogi od njih, vjerojatno, i ne znaju ime onoga koji je ispjeva… Pročitajmo je ovdje zajedno:

Kad umire čovjek/ zemlja postaje teža/ i dublja/ za jednu ranu/ crnja za jednu jamu/ i jedan zakucan kovčeg./ Kad umire čovjek/ svijet bi morao stati/ i zadrhtati/ težinom tuge/ dubinom bola/ u šutnji koja bi rastvorila vrata mrtvačnica/ i podigla ploče grobova/ kao umorne kapke iza besane noći./ Kad umire čovjek, umire dio svijeta/ i zemlja postaje teža/ iskusnija/ i ljudskija/ i veća za jednu ranu/ i dublja za jednu jamu.

Mnogi od tumačitelja hrvatskog pjesništva gliserski planduju nad domaćom nam literaturom, zamjećujući u brzini prethodnu (doista antologijsku!) pjesmu Kad umire čovjek, i, istodobno ne primjećujući i ine njegove pjesmotvore koji su možda i veći, dublji, ali koji ne gađaju atraktivnošću metaforičnosti u stihu, već iziskuju i ponešto više napora. Takva je pjesma Svak ima jedan ranjavi obujam – s destiliranim korelativom s ovom prethodnom – u kojoj, evo, stoji: Al dovoljan je prostor za dva ljudska stopala/ da čovjek može stajati/ da može uspravan sanjati…/ Za klečanje treba više/ za gmizanje najviše… (…) Al za stajanje je dosta za dvije stope zemlje/ i jedan jarbol htijenja. Druga tirada je Smokva kraj grobišnog zida, mediteransko-svetozemni signum što ga Pločar razvodi, iako lokalno, do svedalmatinstva: Osumnjičena, ostavljena rasla je pored grobišnog zida./ Nitko nije brao njene plodove zbog blizine mrtvih./ Samo je Isukrst jeo sočne smokve/ žalosnim očima kao da je krivac (…) Isukrst je umro na pragu proljeća./ Smokva je usahla u žaru ljeta./ Jedni su zaključili da se je to desilo/ zbog čavla u srčiki/ drugi zbog gladi u žilju./ Ali nitko nije imao dokaze./ Ipak tog proljeća ne bijaše drugih mrtvaca.

'PREKO ROVOVA'

Predominantni motiv zemlje, koji kao da iz gradivne čestice prerasta do u zidine same teme Pločareva pjevanja, simetrala je što i razdvaja i povezuje njegovo čakavsko i štokavsko stvaralaštvo, ističući njegov plurilingvizam i poliidiomatiku. Zbirke na standardu objavljivao je sukcesivno, marno ih slažući i iznoseći ukoričene pred javnost, dok je svoje čakavske verse pisao paralelno s ostalim pjesničko-romansijerskim radom, kolacioniravši ih tek 1974. godine u jedinstvenu pjesmaricu Šaka zemje. Opet – zemlja: taj telurni, teritivni elektrum što ga je ispirao sa što, a ispekao sa ča

A počeo je još tamo u prvim mjesecima 1943. godine, baš iz zemlje, zbirčicom Preko rovova, što ju je u Hvaru ciklostilom bio umnožio Agit-prop i potpisao imenom Juraj Pločar. Ta će publikacija ostati prva knjižica partizanske lirike, za kojom će doskora uslijediti pjesničke šapirografije Splićanina Živka Jeličića i Bračanina Stjepana Pulišelića. Prva Pločarova legalna, tvrdoukoričena stihozbirka, bit će opet od "tvarnoga" materijala: Oganj zemlje (1946.).

Sa sva četiri Empedoklova praelementa Pločar je sastavio čakavski kanconijer Šaka zemje, izvorno i izravno zadržavši usve element zemlje, dok je ostala tri varirao: vodu u krv (kâr), zrak u nebo, a vatru u – jubav. Za njega će se motiv ljubavi oprostoriti kao "modri oganj ča u levandima gori", ili će je vidjeti kao "ove teške košnice ove saće gustega neba", odnosno kao "vitrić u mladen lišću/ sunce u mladen daržu". Poentirat će stihom: "A jubav ostaje i kad nebo laje…"

Onako kako je njegov stariji brat Marin Franičević bio ispleo poemu Govorenje Mikule Trudnega, tako je i Pločar ulančao "verosimile" niz pjesama iz kojih epski progovaraju stvarne osobe: Pisma Vice Cvitine koju je izgovorila kad san bi hodunić, Rič pokojnega Osiba Dretega koju san slušo u ditinstvu, Govor tete Lukre obo lipoti škoja, Četare beside Ivana Varškega luja miseca tridesetega godišća

Već i sami naslovi određuju ritam i intoniraju većinu mukâ i težine težačkoga života na škoju, stvarajući disonantni akord iz mjesnoga kampanela na lijepoj melodiji i njezinoj melankoliji. Pločarove pjesme su poput litanija božici Gei, gdje je sve "šaka zemje" i "suza uja" i "kapja karvi", od čije se smjese može, evo, umijesiti sentimentalna lirska pogača ili kruh. Jedva da ima mora i ribe u ovoj težačkoj, iako otočnoj, stihovanoj pustolovini. Glavni lik jest čovjek, ali još i više ono bez čega čovjek ne može: bez žene će se možda i proći, ali ne i bez tovara, mulića, mula ili ugote… Povjerit će se kroz sliku skromnoga seljaka: Želi san bit težak i pastir/ želi san ništa ne imat/ ma nisan uspi/ jerbo san puno želi…

O moru neće Franičević pjevati ni pri slavljenju odvajanja škoja od kopna: on će tek ostati zatočen i zaotočen, svijet promatrajući s tvrdoga tla, kao u pjesmi Kad se škoj odroni: Kad se škoj od kraja odroni/ bila je sve samo vrila pina/ i bila jarina/ na nebesima i na dnima/ Bi je jedan hip kad se sve zatreslo/ kad je sve išlo uopere i remurće/ ma to je bilo pri bilo kojega boga/ i imena i simena/ Kad se škoj moj odroni od kraja/ još ni bilo ni pakla ni raja/ ni zmajih ni verug ni tamnic/ ni maslin ni grebih/ bili su samo bili vitri bila pina/ i bila jarina…

SLIKA GROBA

Veristički zamah trajno će biti u njegovom movimentu, na svakom koraku bit će označen slikom groba ("grebi su počeli teć iz očiju", "nosimo grebe u naručjima", "pod pizon grebih na ramenima"), i, taj će simbol vječnosti vazda ukazivati na signal prolaznosti.

Kasnije mu je, posthumno, objavljena još i čakavska knjiga Friži (2001.), za koju se može konstatirati da je svojevrsni odraz ove prethodne knjige, nekovrsni sijamski blizanac i po odabiru tema i adresata, kao i po stvaralačkom komoditetu koji mu je omogućio da se ovom žilom svojega stvaralaštva bavi odrebata, mimo morši i stega poslova što su ga redovito pritiskali.

Pjesnik Pločar za života je načinio široki radijus kretanja, živeći uglavnom podalje od rodnoga Vrisnika i predjela Ploče koje je kao prišvarak ugurao u svoje ime kako bi vazda tamo bio, premda je nadimak cijeloj lozi Franičevića – Polkovini. Široki radijus kretanja nema ni poskok iliti kamenjarka, zmija koja je također često u stihovima ovoga pjesnika (kao zmaja), a koja i preferira stjenovito stanište poput Ploča u Vrisniku. A Jure Pločar, pjevajući jezikom svojih dide i oca, svjedočio je kako nikad nije ni otišao iz Vrisnika, te je isto i potvrdio ukopavši se zavazda u vrisničkoj kopošanti, ovako to najavivši:

Prin nego se izmoren

vratin u koren

ugrist ću za garkijan nebo

martvašku misu za sisu

pok neka me obisu…

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?

Izdvojeno

23. veljača 2021 22:42