Jakša Fiamengo, praštajući svjetovni svećenik, u isti je tren i lanterna za namignut kapetanu broda, kao i signal u noći uz cestu u prvom redu šume

Ne dogodi li se preko vikenda Sudnji dan, u nedjelju, na blagdan svetog Ivana apostola, navršit će se dvije godine od preminuća Jakše Fiamenga, zadnjeg istinskog barda sveopće dalmatinske poezije. Preminuća? Dobro, to mi tako, ovozemni, etiketiramo bližnje mjereći onostrane dimenzije ovdašnjim aršinima... Jakša, za prijatelje Jakov, otišao je načinom kako teče rijeka: prošao je tako što je ostao... Otišao je, a tu je; otišao je, a traje... kao Zrmanja i Krka, kao Cetina i Neretva, da spomenut bude samo poker najdužih dalmatinskih rijeka.

Prostoru koji su one natopile, Jakov je pripadao cijelim sobom. Ta slatkovodnost, gdje se također napijao i napajao, prihvatila ga je kao svojega tako da ono slanomorsko svoje što je u rodnoj Komiži na Visu upio i ispio, stvorilo je emu...