Razgovor s umjetnikom koji je prešao granice očekivanja i stigao do jedinstvenog izraza, uvijek je poseban izazov. Novinari Hello magazina razgovarali su s Miranom Kurspahićem koji je prošao put od studenta prava, preko kazališnih dasaka, do priznate pozicije redatelja i glumca. Njegova strast prema umjetnosti, posebno kazalištu, rasplamsala se u mladim danima kada je, pomalo spontano i nenadano, zakoračio u svijet režije. Dok je većinu njegovim vršnjaka zaokupljao život između fakultetskih hodnika i studentskih izlazaka, Miran Kurspahić je s prijateljem napisao i postavio prvu predstavu koja je, iako amaterska, urodila plodom i odvela ga na put kojim kroči i danas.
Osim kazališta, veliku ulogu u njegovom umjetničkom formiranju odigrala je i glazba. Inspiriran buntovnim rifovima i energijom glazbenih pionira poput Iggyja Popa, njegov rad nosi tragove iskrenosti, sirove autentičnosti i dionizijskog zanosa, karakteristika koje ne samo da su ga definirale kao glazbenika, već su se prelile i u njegov kazališni rad. Ovdje on ne igra po pravilima: on ih stvara, prelazeći granice konvencionalnosti, a u svemu tome ključna mu je poruka koju nosi: autentičnost je iznad svega. U razgovoru su novimari pokušali istražiti kako je prenio elemente rock ikona u svoje kazališne produkcije i kako se nosi s izazovima današnjeg društva.
Njegova umjetnost ne staje na sceni. Poznat po angažiranom pristupu temama koje društvo često ne želi dodirivati, on se ne boji ući u kontroverzije. Njegove predstave dotiču neuralgične točke našeg društva, otvarajući prostor za pitanja o političkoj korektnosti, woke kulturi, pa čak i queer ideologiji, iako naglašava da estetski ne koketira s tzv. gay umjetnošću. Kroz te izazove prolazio je bez kompromisa, čak i kad su mu vrata nekih kazališta bila zatvorena.
Danas, s više godina i iskustva iza sebe, sugovornik je smireniji, mudriji, ali i dalje jednako motiviran da kroz svoju umjetnost izaziva i provocira. Njegova energija, bilo na pozornici, u režiji ili kroz glazbu, uvijek dolazi iz iskrene unutarnje potrebe da progovori o onome što smatra bitnim, ne mareći za norme ili očekivanja publike. U svijetu koji postaje sve površniji, gdje pažnja traje tek nekoliko sekundi, njegov rad i dalje zahtijeva dublje promišljanje i angažman, a to ga čini jedinstvenim umjetnikom našeg vremena.
Koketiraš s gay momentima u umjetnosti. Možeš li objasniti kako koristiš te elemente u svojim projektima i zašto ih smatraš relevantnima u svom umjetničkom izrazu?
Bavim se dramskom, glazbenom, likovnom umjetnošću i doista ne znam u kojem to segmentu koristim bilo kakve značajke takozvane gay umjetnosti, što god da to značilo. Čak mi ni queer estetika nije bliska. Neke od tema koje sam obrađivao u svojim predstavama doticale su se trans ideologija i tema vezanih uz LGBTQ zajednicu, no one su bile primarno vezane uz širu temu političke korektnosti i wokeizma. U čisto estetskom ili poetskom smislu, doista nikada nisam imao gay elemente ili ih svjesno koristio, piše Hello magazin.
Poznat si po burnim i kontroverznim trenucima. Možeš li izdvojiti neki posebno težak trenutak iz kazališne karijere koji te je oblikovao kao umjetnika?
Ne bih rekao da sam imao burne ili kontroverzne trenutke u kazalištu, jer je ono samo po sebi prilično elitističko i ne odveć masovno, te kao takvo ne uživa veću ili širu pažnju javnosti. Moment kada kazalište postaje doista relevantno za javnost jest samo u trenucima kad bude popraćeno drugim jačim novim medijima, poput televizije ili interneta. Ono što je potencijalno bilo intrigantno posjetiteljima kazališta, bile su teme ili light motivi mojih predstava, koje su sadržavale politički zapaljivi sadržaj. Propitivanje problematičnih, neuralgičnih točaka u društvu smatram jednim od ključnih zadataka u mojem dramskom djelovanju, no njihov je doseg u kazalištu nažalost gotovo benigan, dok je na televiziji ipak nešto potentniji. Da pokušam pojasniti, moj rad u kazalištu je privukao pozornost određenih političkih televizijskih emisija, koje su očito privukle pozornost određenih ljudi na vlasti. Tako mi se desilo da sam zbog predstave “Pad” bio prilično proskribiran ili drugim riječima “bila mi je zatvorena pipa“. Vrata kazališta su mi se zatvarala pred nosom, emisije su ugašene preko noći, a poslove u serijama ili u reklamama nisam mogao dobiti ni za lijek. Egzistencijalno vrlo neugodna situacija, no u tom smislu nisam nikada popustio gas, nisam se nikada umjetnički kompromitirao, čak i pod cijenu prolongiranja te svoje proskribiranosti. Nisam pokleknuo, nisam očajavao, osnovao sam s Ronom svoje kazalište Rebel, nastavio sam svoj kazališni rad i s vremenom se “pipa” ponovno otvorila. Srećom imamo kolektivno dugotrajno sjećanje jedne vinske mušice.
Kojih bi se momenata iz svog modnog izražavanja najradije odrekao kad pogledaš unatrag?
Ne bih se odrekao ničega, sve je to razvojni put koji me vodio do mjesta gdje sam sada, doista se nemam čega sramiti. Bijah i ostadoh svoj.
Kazalište u Hrvatskoj prolazi kroz razne promjene. Kako ti gledaš na trenutno stanje kazališta u zemlji?
Uvijek se radi o uzajamnom zrcaljenju. Kako se vlast očituje u narodu, tako se i publika reflektira na kazalištu. Površnost, apatija, nezainteresiranost i primarno odustajanje. Uz izuzetno rijetke časne iznimke, na institucionalnoj sceni se izbjegavaju sve bitne, aktualne, problematične teme. A sve pod krinkom neke kvazi estetike, no zapravo je pitanje nemuštosti i kukavičluka onih koji sjede na čelu tih institucija.
Drugi dio odgovornosti snose sami redatelji/ice koji su uglavnom u kroničnom deficitu ideja i prije svega hrabrosti. Dokle god se smatra boljim odraditi ispraznu bulevarsku tezgu, nego doista izložiti vlastitu guzicu s nečime u što doista vjeruješ, nema nam pomaka. Uostalom, dovoljno je promotriti perpetuirane izborne rezultate te stranku na vlasti, pa da stvari savršeno budu jasne. Dakle, imamo kazalište kakvo zaslužujemo. Čak je i bolje od onoga kakva situacija doista jest.
Imaš li političkih ambicija ili simpatije prema određenim političkim strankama?
Moje političke aspiracije davno su isparile, a unatoč mojoj naivnosti, isto se desilo i s mojom afekcijom spram bilo koje stranke. Bilo je pokušaja uvlačenja u te vode, no moja pozicija samostalnog i nezavisnog kreativca, ali i kritičara mi je znatno draža, adekvatnija i bolja za moje psihofizičko zdravlje, piše Hello magazin.