StoryEditor
Film & TVCINEMARK U KINU

‘Zora‘: Balkanska zora sumraka

8. lipnja 2021. - 22:14

Internacionalnim uspjehom "Zvizdana" Dalibora Matanića hrvatska kinematografija je 2015. dosegnula vrhunac u novom mileniju. Filmovi su nam bili vidno bolji od 2003. do 2013. i sve je vodilo k tome, a dogodilo se kad je upekao "Zvizdan" ili "The High Sun".

Bio je to prvi novovjeki hrvatski dugometražni film na festivalu u Cannesu, gdje je, u natjecateljskoj sekciji "Izvjestan pogled", osvojio nagradu žirija. "Zvizdan" je i drugi najkomercijalniji noviji hrvatski film u svjetskim kinima iza "Svećenikove djece" koji je u međunarodnoj kinodistribuciji zaradio više od 630 tisuća dolara.

FILM: Zora; drama; Hrvatska/Italija, 2020. REŽIJA: Dalibor Matanić ULOGE: Krešimir Mikić, Tihana Lazović DISTRIBUCIJA: Blitz OCJENA: ****

No, "lako" za nagrade i zaradu. Matanić je, osobno, snimio (po)najbolji hrvatski film novog milenija, pa i od devedesetih naovamo. Naslov kritike u "Slobodnoj" sve je rekao: "Hrvatski film za pet zvijezda". Rijetko kritičar novijem hrvatskom filmu može skinuti pet zvjezdica s neba, ali u slučaju "Zvizdana" je mogao.

"Svjetski, a naš", "Zvizdan" je izvrsno isprepleo lokalno i globalno, izgledajući kao da je europski festivalski art film progovorio hrvatski tečnije nego ikad prije. Očekivanja od "Zore", najavljenog nastavka "Zvizdana" i središnjeg dijela Matanićeve "Trilogije Sunca" (budući treći je "Sumrak"), bila su iznimno visoko postavljena.

Općenito, nestrpljivo se čekalo da svane "Zora", najprije početkom studenoga na estonskom Tallinn Black Nights Film Festivalu, potom u svibnju na beogradskom FEST-u (svjetska i regionalna premijera), a zatim i u lipnju u hrvatskoj kinodistribuciji, nekih mjesec dana prije Pule.

Sad kad je "Zora" napokon svanula, ipak nije zasjenila "Zvizdan", što je ionako bilo prilično teško postići, no film funkcionira kao prirodna nadopuna "Zvizdana", njegov krvni i duhovni srodnik. Nastavak možda nije nadmašio prethodnika, ali "Zora" zato nadmašuje veliku većinu hrvatskih filmova od 2015. naovamo, po hrabroj režijskoj viziji i tematskoj važnosti.

Nakon što se početkom siječnja dogodio napad na Kapitol, jasno da Matanić nije to mogao predvidjeti, no redatelj je, zanimljivo, nemire u Americi komentirao na Facebooku paralelnim kadrom "Zore" koja "priča o opasnosti od neofašizma u bliskoj budućnosti" i jednog od washingtonskih izgrednika uz natpis "nitko više ne može sa sigurnošću reći koje su nove uniforme fašizma".

Iako Matanić govori da nas film "suočava sa strahom od neizvjesne svjetske političke budućnosti", ipak je okrenutiji regionalnoj neizvjesnosti. "Zora" se odvija u "bliskoj budućnosti" neposredne nam 2021., koja je postala sadašnjost od premijere na talinnskom festivalu, ali njezin futur i prezent formirani su u začaranom krugu prošlosti/ratnih devedesetih, ispoljenom u "Zvizdanu".

Tri mozaične, povezano-nepovezane priče "Zvizdana" odvijale su se u rasponu svakih deset godina, 1991., 2001. i 2011., stoga je 2021. logična vremenska odrednica za nastavak – "Zoru". Jednako kao što su se reperkusije 1991. osjećale u "Zvizdanovoj" 2001. i 2011., tako se osjećaju i u 2021., čak i snažnije, u "Zori" i općenito.

Štoviše, da pri početku "Zore" nije istaknuta 2021. kao vrijeme radnje, netko bi mogao biti uvjeren da se radi o 1991. u filmu u kojem ekstremni politički nacionalizam ponovno dijeli ljude na "naše" i "njihove", odnosno poželjne i nepoželjne, ovisno o tome tko su.

"Zora" se otvara kadrom seksa bračnog para Ike i Matije (Tihana Lazović i Krešimir Mikić; oboje dojmljivi). Slutimo da nešto među supružnicima ne štima, što će se potvrditi kasnije kad doznamo da ih mori gubitak/nestanak sina, no Matanić stavlja u fokus drukčiju, zlokobniju slutnju nakon što Matija izađe ispred njihove kuće, podignute na osami, gdje žive s dvoje djece, Kajom i Nikolom (Lara Vladović, Maks Kleončić).

U oko mu upada prijeteća silueta nekog čovjeka na brdu ispred kuće u ranu zoru. Osjećamo, kao i Matija, da prikaza promatra njegovu kuću. Loši znakovi slijede i u idućem kadru: lokalna crkva zatvara zbog sve manje ljudi u selu, a savjet je mještanima da "počnete razmišljati o odlasku, bit ćete sigurniji".

Jasno je da su Ika i Matija par različitih, premda neizrečenih nacionalnosti (ona Srpkinja, on Hrvat) koji žive u neimenovanom selu u Dalmatinskoj zagori, mjestu radnje "Zvizdana". "Šta bi tebe 'tvoji' dirali", netko u jednoj sceni govori Matiji koji razmatra prodati kuću i odseliti u grad gdje je "sigurnije", a Ika bi radije ostala tu, što dovodi do trzavica među njima.

U drugoj sceni, Matiji kažu "ni vama više ovdje nije sigurno zbog vaše žene, ko zna šta može bit, pametno je maknuti se gdje ima više svijeta". U trećoj, "biži odavle, neće biti dobro, znam", te "dolaze 'vaši', već je bilo tarapane u gornjem selu". A u četvrtoj "kad ste počinjali, jesi je pit'o čija je'?".

Puno toga je neizgovoreno eksplicitno, ali nelagoda i opasnost, riječju (balkanski) usud, mogu se jezovito-hororski napipati u zraku i osjetiti na površini vode kod lokalnog izvora. U jednom od najboljih kadrova filma, voda je najprije mirna kad kamera odličnog domaćeg snimatelja Marka Brdara ispod površine promatra Nikolu, pa uzburkana siluetnom pojavom nekog drugog čovjeka do njega.

To je drugi Matija (Marko Mandić), prikaza s početka priče, koji na brdu nasuprot Ikine i Matijine kuće počinje graditi svoju. Strancu ne smeta što se osipa broj domaćih ljudi u etnički i vjerski polariziranom selu, a dodatnu pomutnju stvara i pojava religiozne žene nazvane – Matija (Nataša Matjašec Rošker).

Ako ste mislili da je triptih priča u "Zvizdanu" na momente bio "zbunjujuć", promislite još jednom kad "Matija 2" pokuca na vrata originalnog Matije, predstavi se Kaji kao "novi tata" i odvuče Iku i djecu da žive kod njega. "Taj čovjek je zlo", čujemo. I jest, svojevrsni šejtan, ljudski demon zavade koji unosi dodatni razdor u "miješanu" obitelj i izaziva njihovo čudno ponašanje, reflektirano na Iki u dvije impresivne scene.

Kad Matija počne prolaziti prstima po Ikinu licu, ono mijenja izraze od sreće do tuge i dalje, a nešto kasnije ona se, sjedeći u kadi i izgledajući kao Samara iz "Kruga" (mokra kosa, ne vidimo joj lice), počinje češati po tijelu u ritmu sve glasnijeg, vrištećeg elektroničkog zvuka.

Redatelj u drugoj polovici odlazi do kraja u smjeru čudn(ovat)og, enigmatičnog novomilenijskog festivalskog art filma (strave), apokaliptične i psihološke drame s natruhama natprirodnog horora "uzvišene" sporogoreće vrste, postajući (svjesno) sve nejasniji i apstraktniji u nadrealnoj alegoriji i simbolizmu iz balkanske "zone (zore) sumraka".

Kao da Matanić testira dokle može poći, riskirajući da se usput pogubi, ali i pronađe, kao u suludoj "dance macabre" sceni techno partyja koja je pesimistična inverzija slične epohalne sekvencije iz "Zvizdana" (Goran Marković je sad jedan od sporednih partijanera) i priprema terena za "Sumrak". Zora "Sumraka" je svanula.

Nedostižne brojke ‘Zvizdana‘

- Četrdesetak tisuća gledatelja, koliko je u kina privukao "Zvizdan", danas djeluje kao znanstvena fantastika, toliko da bi trećina te brojke, kamoli polovica, bila izniman uspjeh za "Zoru" nakon veoma slabe gledanosti "domaćica" u posljednjih godinu dana.

- Uspjeh "Zvizdana", koji se fino gledao u talijanskim kinima, osjetila je i Tihana Lazović, ne samo Matanić. Mlada glumica je u međuvremenu snimila dva filma u talijanskoj produkciji, najprije "Kao da je moj sin", a nedavno i "The Peacock’s Paradise" u režiji Laure Bispuri. "Zora" je, također, nastala u talijanskoj koprodukciji, a Matanić je upravo završio snimanje serije "Šutnja" u Ukrajini.

item - id = 1104441
related id = 0 -> 1126399
related id = 1 -> 1126073
Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
11. rujan 2021 11:32