‘Zlica‘: Zlo pjeva, tko ne misli

Kontrastni visokobudžetni blockbusterski duo "Gladijator II" i "Zlica" ("Wicked") imao je premijeru predzadnjeg vikenda mjeseca studenog u američkim kinima. S obzirom na polarnu suprotnost filmova (jedan povijesni ep mahom za mušku publiku, drugi fantazijski mjuzikl pretežno za žensku), njihovo otvaranje u SAD-u, tempirano istog vikenda, dozvalo je u sjećanje primjer "Barbie" i "Oppenheimera" iz ljeta 2023. godine.

Ipak, "hype" kao u slučaju "Barbenheimera" nije se do kraja stvorio, možda i zato što kombinacija naslova nije tako zvučna, prije malo čudna ("Glicked" ili "Gladizlica", "Wickdiator" ili "Zlikator"). "Gladiator II" i "Wicked", tako, nisu postali fenomeni kao "Oppenheimer" i "Barbie", ali inkasirali su svejedno odlične novce na kinoblagajnama. 

U duelu je pobjedu odnijela "Zlica" jer "kakva je korist od mača protiv (broadwayjske) magije, pa makar taj mač bio Gladijatorov?", citrajmo/parafrazirajmo Schwarzeneggera iz "Conana II".

Pod redateljskom palicom Jona M. Chua, poznatog po naslovima "Crazy Rich Asians" i "In The Heights", film "Wicked" zabilježio je 114 milijuna dolara u vikend-otvaranju (59 više od "Gladijatora II"), odnosno 164 pripoji li se utržak na međunarodnom kinotržištu, što je, recimo, znatno više od prošlogodišnjih početnih brojki velikog mjuziklovskog hita "Wonka".

Istoimeni kazališni mjuzikl iz 2003., s Idinom Menzel i Kristin Chenoweth u glavnim ulogama, te glazbom i stihovima Stephena Schwartza, najdugotrajnija je predstava na Broadwayju u novom mileniju, omiljena takoreći poput "Jadnika" i "Fantoma iz opere", a slovi kao slobodna adaptacija romana "Wicked: The Life and Times Of The Wicked Witch Of The West" Gregoryja Maguirea, utemeljenog na legendarnom "Čarobnjaku iz Oza" u pisanom (L. Frank Baum) i filmskom obliku (klasik Victora Fleminga) iz 1900. i 1939. godine.

"Zlica" bi vjerojatno postala kinohit i da je lošija, ali srećom ispala je iznenađujuće korektna u svome fahu i spretno redateljski izvedena da može privući fanove (izvornog) mjuzikla i franšiznih fantazija poput "Harryja Pottera", kao i ljude željne šarenog predblagdanskog velikoekranskog eskapizma s mrvu čarolije.

Nesumnjivo, posrijedi je komercijala i "papilova": "Wicked" je nepotrebno podijeljen na dva dijela i pred nama je prvi dio, a drugi stiže u kina u studenom 2025. godine. Samo ovaj prvi dio traje koliko broadwayski mjuzikl u cijelosti (oko dva i pol sata) i priprema gledatelje za nastavak na "to be continued..." način, funkcionirajući kao "act one", tj. šireći taj isti "čin jedan" na cjelovečernjak.

Naravno da se mogao snimiti jedan film u trajanju od tri (i kusur) sata umjesto dva od 150-ak minuta, no ovako će zarada biti udvostručena. Komercijalni ustupak povlači sobom rastezanje i pretrpanost radnje, ali i višak vremena da se usloje glavni ženski likovi i njihov odnos, dakle titularna zlica Elphaba, smaragdna Zla Vještica od Zapada (Cynthia Erivo; u filmu "The Wizard Of Oz" bila je to Margaret Hamilton), te Glinda, Dobra vještica od Juga (Ariana Grande; nekoć Billie Burke).

Radnja je fokusirana na Elphabinu pozadinsku priču ili njezin mit i ispričana u formi prednastavka "Čarobnjaka iz Oza" kojeg usput dekonstruira u "Zlo pjeva, tko ne misli" stilu. "Je li se ljudi rađaju zli?", pita se Glinda na početku filma, kad se obznani da je Zla vještica od Zapada mrtva i počne pričati flešbekovsku priču kako su se njih dvije upoznale i sprijateljile.

Jasno, priča je u skladu s aktualnim trendovima (zelena boja kože čini Elphabu izopćenom i drukčijom od drugih), ali zanimljivo svodi lov na vještice i njihovu modernu percepciju, prikazujući negativku kao pozitivku koja je spletom okolnosti/manipulacije postala zla s prepoznatljivim vještičjim imidžom (šiljati šešir, metla, crni plašt).

Poznavatelji "Wizard Of Oz" mitologije mogu naslutiti da se iza njezine tranzicije krije manipulativni prevarantski vladar (Jeff Goldblum) koji trikovima utjeruje strah u kosti, a djelić "smoke and mirrors" manipulacija vidjeli smo 2013. u "Carstvu velikog Oza" Sama Raimija.

Ako ta tranzicija možda nije izvedena dramski moćno kao nepovratni prelazak na tamnu stranu Anakina Skywalkera u "Osveti Sitha" ili Magneta u "X-Menu", gledatelj uspijeva osjetiti nešto prema Elphabi zahvaljujući izvedbi Erivo i njezinu odnosu s Glindom/Grande nakon što bez riječi ostvare konekciju tijekom jedne scene plesa.

Koreografija je na visokoj razini, a, a publika bi mogla zapjevati s Erivo i Grande dok se fino prate notu po notu u dojmljivim vokalnim interpretacijama pjesama, pri čemu vrhunac ispada Elphabina "Defying Gravity". Mjuzikl prkosi gravitaciji u "Zlici".