‘Slučaj Goldman‘: Anatomija pada i uspona

Usporedni canneski program "Director‘s Fortnight" 2023. svečano je otvorio novi film cijenjenog francuskog redatelja Cedrica Khana "Slučaj Goldman" ("Le procès Goldman"/"The Goldman Case"). Film se bavi podjednako glasovitim i zloglasnim slučajem Pierrea Goldmana (1944. – 1979.), ljevičarskog poljskog Židova rođenog u Francuskoj.

Slučaj je potresao Francusku sredinom sedamdesetih i svi Francuzi revno su pratili zbivanja u sudnici, a neke dobro znane figure, kao filozof Jean-Paul Sartre i glumica Simone Signoret izrazile su javnu podršku Goldmanu. Uvodni natpis filma opisuje o čemu se točno radilo i donosi kronologiju slučaja za neupućene izvan Francuske.

Ukratko, u travnju 1970. Pierre Goldman je optužen za četiri oružana napada, a u jednom od njih poginule su dvije ljekarnice. Nadalje, u prosincu 1974. sud je Goldmana osudio na doživotni zatvor, ali on proglašava svoju nevinost u slučaju ljekarne i inzistira da nije kriv za to za što ga se najviše tereti, dok ostale zločine priznaje.

Goldman u listopadu 1975. objavljuje knjigu u obliku molbe koju je napisao u zatvoru ("Mračna sjećanja poljskog Židova rođenog u Francuskoj"). Idućeg mjeseca, u studenome 1975., Prizivni sud poništava inicijalnu presudu i prebacuje slučaj Kaznenom sudu u Amiensu... Tu film i započinje.

Francuska kinematografija baš i nije bila vična sudskim dramama kao američka ("12 gnjevnih ljudi", "Svjedok optužbe", "Anatomija jednog umorstva", "Philadelphia"...). Jedna od rijetkih starijih francuskih sudskih drama jest "Istina" s Brigitte Bardot u režiji Henri-Georgesa Clouzota, redatelja "Nadnice za strah".

No, budući da žanr u posljednje vrijeme doživljava renesansu ("Roman J. Israel, Esq", "Tražeći pravdu", "Čikaška sedmorka", "Suđenje za pobunu na brodu Caine") i izvan Amerike ("Argentina, 1985."), Francuzi su odlučili prisvojiti sudske drame. Najprije je 2022. izišao film "Saint Omer" Alice Diop, a zatim 2023. "Slučaj Goldman" i "Anatomija pada" Justine Triet.

Odmah od canneske premijere "The Goldman Case" je ostao u debeloj sjeni "Anatomy Of a Fall", iako je snimljen prema istinitoj priči. "Anatomija pada" se prikazala u glavnoj konkurenciji Cannesa i osvojila Zlatnu palmu za najbolji film, da bi na kraju dobacila i do Zlatnog globusa, BAFTA-e i (europskih) Oscara, a "Slučaj Goldman" se morao zadovoljiti nagradom Lumiere za glavnog glumca Arieha Worthaltera ("Crni dan u Parizu", "Djevojka") i osam nominacija za Cesar.

Zanimljivo je da postoji dodatna poveznica između dvaju filmova mimo žanra sudske drame: Arthur Harari, koscenarist "Anatomy of a Fall", koji je dobio Oscara za originalni scenarij zajedno s Triet, glumi drugu glavnu ulogu u "The Goldman Case", onu optuženikova odvjetnika Georgesa Kiejmana.

Slobodno se može reći da je "Slučaj Goldman" imao krivi tajming, ali kvaka je da "Anatomija pada" nije toliko bolja, odnosno i ovaj film je vrlo dobar unutar žanra. "The Goldman Case" je sudsko-dramski zategnut i napet, ne podilazi likovima ni gledateljima u smislu da nudi lagana rješenja i zauzima stranu.

Primjerice, Goldman je sve samo ne jednodimenzionalan i dopadljiv: on je tvrdoglav, težak u ophođenju prema odvjetniku, sebe smatra mučenikom i poziva se na antisemitizam, mrzi teatralnost suđenja, odbija pozvati svjedoke da podupru njegovu obranu, drži da je policija rasistička... Najpoznatiji po misterioznom trileru "Crveno svjetlo" i komičnoj drami "Obiteljsko slavlje", Kahn se rukovodio transkriptima suđenja i režirao u jednom dahu film koji se takoreći u cijelosti odvija u klaustrofobičnoj sudnici.

Gledatelj ima dojam da je, od jednog svjedočenja/ispitivanja do drugog, ispratio cijelo suđenje u realnom vremenu tijekom dvosatnog trajanja zahvaljujući Kahnovoj režijskoj preciznosti, tj. vičnosti vođenja tenzične sudske dokudrame, a prati film sa zanimanjem čak i ako nije nikad čuo za Goldmana i njegovo suđenje. Žanr sudske drame dobio je jedan od boljih novijih primjeraka sa "Slučajem Goldman".