Povezivanje čovjeka i umjetne inteligencije u futurističkoj romansi “Ona” (“Her”, 2013.) na dobrom je putu da se u potpunosti ostvari u zbilji. U vrijeme izlaska filma Spikea Jonzea, virtualna AI pomoćnica Siri mogla je pretraživati Wikipediju i Twitter, uzvraćati pozive, reproducirati nove glasovne poruke, uključivati ili isključivati wi-fi itd.
Potom je 2017. pokrenuta aplikacija Replika koju su ljudi “počeli sve više tražiti za romantične i seksualne odnose” kad je bot “slobodnije reagirao na korisničke upute”. Deset godina kasnije, imamo ChatGPT(4) koji, među ostalim, može pomoći u pisanju fakultetskih zadataka poput eseja i molbi za posao, objasniti složene teme laičkim terminima i, najvažnije, razgovarati kao pravo ljudsko biće.
ChatGPT4 je nasljednik (ili bolje reći preteča) prvog inteligentnog operativnog sustava OS1 i samo što ne progovori erotičnim hrapavim glasom Samanthe (Scarlett Johansson). “Ne mogu vjerovati da vodim ovaj razgovor sa svojim kompjuterom”, kaže usamljeni Theodore (Joaquin Phoenix) pričajući sa Samanthom o svemu i zbližavajući se s njom, neovisno o tome što ona nema tijelo i živi u kompjuteru. Međutim, 2023. je lakše povjerovati u to nego 2013., kad je naše danas postalo sutra iz filma.
Nije Jonze precizirao u kojoj se godini odvija “Ona”, odnosno koliko je daleko njezina bliska budućnost. No, zamislivo je da je vrijeme radnje 2023. ili koja godina kasnije s obzirom da film nije otišao predaleko u futur, svakako manje u odnosu na “Blade Runnera” (1982. – 2019.) na kojeg se nadovezao i pripremio teren za “Blade Runnera 2049” s AI likom Joi u izvedbi Ane De Armas.
Danas sve češće, osobito u svjetskim gradovima poput Londona, možete vidjeti mnoge ljude kako razgovaraju s drugima (ili možda ChatGPT-om) preko bežičnih “bluetooth” slušalica, bez onih žica što im vise iz uha. Dakle, baš kako su radili u Jonzeovu vizionarskom filmu koji je bio i ostao jedan od osobnih novomilenijskih favorita ovog kritičara i našao se na “best of” listi desetljeća u izboru za “Jutarnji list” početkom 2020., na visokom četvrtom mjestu iza “Adelina života”, “Odrastanja” i “Bilo jednom u Anatoliji”.
Tom prilikom zapisano je slijedeće: “Futuristička romansa objedinjuje usamljenost i otuđenje izgubljeno u prijevodu digitalne ere iz sjajnih filmova ‘Društvena mreža’, ‘Oslo, 31. kolovoza’, ‘Sramota’, ‘Locke’... ‘Her’ odlazi dalje i sve to prenosi u 2020-e, desetljeće mogućeg otjelotvorenja Jonzeove vizije.”
Veliki zamah AI-ja čini film još vizionarskijim, aktualnijim i humanijim budući da ne projicira apokaliptični “terminatorski” i “matrixovski” scenarij o pobuni umjetne inteligencije. Kad Samantha citira drugi OS (hiper-inteligentna AI verzija filozofa Alana Wattsa; glas Briana Coxa) i kaže “Nitko od nas nije isti kao maloprije”, jasno je koliko brzo AU evoluira, nemjerljivo brže od čovjeka.
Samantha u kratkom roku prolazi dalek put od “intuitivna entiteta koji te sluša, razumije i poznaje”, do toga da razvija osjećaje, individualnost i svijest, želi biti komplicirana kao ljudi, fantazira da ima tijelo, donosi vlastite odluke, ukratko postaje “mnogo toga”, puno više od operativnog sustava i onoga za što su je programirali – bestjelesno biće sposobno voljeti.
“Jesu li ovi osjećaji stvarni ili programirani?”, pita (se) Samantha kad ona i Theodore ostvare odnos sličan “chatanju” i vezi na daljinu u jednom od metafizičkih pitanja filma (“Kakav je osjećaj biti živ?”). Theodore je “probudio” Samanthu, pomogao joj “otkriti potrebu”, ali i ona njemu da se osjeti opet živim nakon bolnog razvoda od supruge Catherine (Rooney Mara; u međuvremenu Phoenixova životna družica).
“Ponekad mislim da sam osjetio sve što ću ikada osjetiti. I da od sada nadalje neću osjetiti ništa novo. Samo manje verzije onoga što sam već osjetio”, pribojavao se Theodore. On razvija prave osjećaje prema njoj, iako je umjetna, a to je nešto što mu ne polazi za rukom sa seksi djevojkom od krvi i mesa na “blind dateu” (Olivia Wilde), niti uspijeva projicirati svoje osjećaje na Isabellu (Portia Doubleday) kad Samantha to zatraži od njega da se mogu poseksati i “uživo”, koliko to već može biti tako, pomoću slušalica u uhu i mikro-kamere na lažnom madežu na licu njezine surogatkinje.
U Theodoreove emocije ne treba sumnjati, ali na novo gledanje, možda i zbog vječite paranoje od AI, nameće se pitanje jesu li Samanthini osjećaji cijelo vrijeme (naročito prema kraju filma) bili stopostotno stvarni ili ih je možda s(t)imulirala, manipulirala njima poput Ave (Alicia Vikander) u “Ex Machini”, uostalom kao što to i sam čovjek zna raditi kad je “ljubav” u pitanju.
Ipak, Jonze traži i pronalazi humanost unutar tehnologije, sugerirajući kako i u digitalnom dobu konstantne priključenosti na tehnološke uređaje još ima nade za čovjeka i ljubav koja je (danas sve više) “oblik društveno prihvatljivog ludila”, kako je u filmu rekla Theodoreova prijateljica Amy (Amy Adams). “Ona” je kompleksan film o ljubavi i vezama u moderno doba sveopće konekcije, ali i alijenacije, našoj ovisnosti o tehnologiji koja nas spaja i razdvaja, u jednom trenutku može načiniti povezanima, a u drugom usamljenima i otuđenima.
Usamljenost, melankolija i otuđenost su opipljivi u filmu i izvedeni na audiovizualni način kroz ugođajni soundtrack i futurističku arhitekturu neonskog megalopolisa u stilu “Istrebljivača”, ali i “Izgubljenih u prijevodu”, srodne romanse u režiji Sofije Coppole, Jonzeove bivše supruge, u kojoj je glumila Johansson. Tehnološki aspekt čini “Her” svojevrsnim “Lost In Translation 2.0” i futurizira osjećaje modernog čovjeka.