‘Klub Zero‘: Hrana za razmišljanje gorkog okusa

Sadržavajući ”prizore kontrole ponašanja i povezanih prehrambenih poremećaja” stvorene da ”mogu uznemiriti neke gledatelje”, film ”Klub Zero” (”Club Zero”) u startu izdaje upozorenje i nameće se kao papreni komad satire koji može zapeti u grlu, čak i izazvati povraćanje. Austrijska redateljica Jessica Hausner, poznata po filmovima ”Lourdes”, ”Amour Fou” i ”Mali Joe”, ne okoliša puno.

Odmah u prvoj sceni Hausner nas upoznaje s novom profesoricom nutricioznizma Novak (Mia Wasikowska) i učenicima britanske elitne privatne škole (Florence Baker, Luke Barker, Ksenia Devriendt, Gwen Currant, Samuel D Anderson). Novak podučava mladiće i djevojke ”svjesnom jedenju” kako bi poboljšali prehrambene vještine i kondiciju, prodonijeli spašavanju planeta i smanjili konzumerizam.

Gledatelju, ako ne učenicima i ravnateljici (Sidse Babett Knudsen), prilično je jasno kako Novak uči tinejdžere da kontroliraju ono što jedu poput fanatika, vođe kulta, kakvom je Hausner forenzičarski i prikazuje, manipulirajući razredom i ispirući mlade mozgove, otuđujući ih od ionako pretežno otuđenih roditelja, tj. da su profesoričine metode dugoročno opasne po njihov život, tim više što neki boluju od dijabetesa i bulimije.

No, učenici kao omađijani slijepo slušaju doktrinu o ”svjesnom jedenju” (”zdravo je, jača snagu volje, čuva okoliš”) i uživaju u eksluzivnom elitizmu specijalnog izbornog predmeta. Iz dana u dan kamera Martina Gschlachta u seriji artificijalnih, klinički oblikovanih kadrova nijemo promatra kako sve više reduciraju obroke, meditirajući dok drže zalogajčić na viljušci (”što sporije jedeš, manje ćeš hrane trebati”), te prelaze na monodijetu zasnovanu na biljkama.

Ubrzo će radije misliti o jelu umjesto da ga zapravo konzumiraju, postati pothranjeni i doći na korak do anoreksičara izgledajući mršavo i zombijevski blijedo da ih samo boja njihovih učeničkih odora (žute majice, plave čarape) čini živima u kadru, za razliku od fino uhranjene (m)učiteljice Novak koja s mantrom ”najbolje je uopće ne jesti” dovodi (m)učenike do izgladnjivanja po mjeri titularnog ”kluba nula” čiji članovi žive od zraka i vjere u jedenje umom.

Fanatizmom (religioznim) Hausner se bavila u ”Lourdesu”, ali ”Klub Zero” je satirički brutalniji spram toga, uz pridodanu kritiku nutricionističke industrije, konzumerizma te ideoloških agendi koje stvaraju ljude poput Novak. Radnja se, zanimljivo, odvija pred Božić, kad su konzumerizam i prežderavanje na najvećoj razini. 

U jednoj sceni Hausner orkestrira ”posljednju večeru”. ”Oni koji mogu živjeti bez hrane slobodni su od svih društvenih i komercijalnih pritisaka, mi smo prijetnja kapitalističkom sustavu”, govori jedna od učenica uvjerena u snagu svoje volje i moć vjerovanja.

No, kvaka je da su oni sve samo ne slobodni s obzirom da su potpali pod kontrolu profesorice, a veća su prijetnja sebi samima nego kapitalizmu/konzumerizmu kojem Novak služi svojom brendiranom linijom čaja. Hausner pred gledatelja servira ”hranu za razmišljanje”, ali s gorkim okusom. ”Club Zero” izaziva nelagodu grotesknim scenama jedenja vlastite bljuvotine.