“Izazivači” su podigli buru sa seksi ljubavnim trokutom između bivše trenerice tenisa i dvojice igrača. Hollywoodska sportska romantična komedija poznatog filmaša Luce Guadagnina sa zvjezdanom Zendayom ostavila je u sjeni belgijsku tenisku dramu “Julie je odlučila šutjeti” (“Julie zwijgt”/”Julie Keeps Quiet”), dugometražni redateljski i scenaristički prvijenac Leonarda van Dijla.
O Gudagninovu teniskom filmu svi su proljetos pričali, a o Van Dijlovu mahom šutjeli i rijetko ga je tko spominjao nakon što je u približno isto vrijeme imao premijeru u sklopu canneskog Tjedna kritike. “Julie je odlučila šutjeti” djeluje kao prikladan naslov. No, možda se stvari promijene nakon jesenske festivalske turneje tenske drame koja uz Busan International Film Festival i BFI London uključuje i ZFF.
U dojmljivoj glavnoj ulozi tinejdžerice Julie nalazi se debitantica, prava belgijska tenisačica Tessa Van den Broeck, i to je vidljivo u svakoj njezinoj sceni s reketom u ruci. Tessa bi lijevom rukom pobijedila Zendayu, ali Julie veći dio filma ne provodi na teniskom terenu.
Možda i bi da njezinu elitnu tenisku akademiju nije potreslo samoubojstvo enormno talentirane tenisačice Aline nakon što je prestala igrati i pala u depresiju. “Bila je tako dobra, zašto je prestala?”, postavlja se pitanje. Odgovor, čini se, ima veze s glavnim trenerom akademije Jeremyjem (Laurent Caron) koji biva suspendiran i interna istraga se pokreće u vezi njega.
To je ujedno i Juliein trener i ona mu je najdraža tenisačica, a kvaka je da ostaje u svakodnevnom telefonskom kontaktu s njime u vidu poziva i poruka. “Krivica je morala negdje pasti”, pravda se Jeremy. Julie odbija govoriti o njihovu odnosu i isključuje se od okoline, obitelji, prijateljica i novog trenera Backieja (Pierre Gervais), tako da je teško dokučiti što joj se odvija u glavi.
“Dobro sam”, tvrdi ona, ali slutimo da nije. Što je Jeremy napravio nije eksplicitno izneseno, iako se nazire u njegovoj izjavi “Kad si mi rekla da stanem, stao sam” koja sugerira nešto neprikladno, seksualno-zlostavljački. Film više postavlja pitanja nego što na njih odgovara izbjegavajući precizne informacije i sav je u implicitnom i sugestiji, no vjerojatno baš zato biva intrigantniji i apsorbira gledatelja u još jednu priču na valu #MeToo pokreta, ispričanu bez povišenih tonova.
“Julie Keeps Quiet” je krajnje suprotan od “Challengers”. Guadagnino je režirao “Izazivače” bučno, raskošno i blagoglagoljivo, koristeći sve audiovizualne blagodati filmske tehnologije da oslika napete partije tenisa s dozom seksepila. Direktor fotografije Nicolas Karakatsanis (“Ja, Tonya”, “Cruella”, “Laka lova”) sigurno bi mogao s kamerom izvesti sve što je izveo Sayombhu Mukdeeprom kod Guagagnina.
Međutim, Van Dijl režira “Julie je odlučila šutjeti” dijaloški svedeno, tiho i smireno, sve samo ne “seksi”, pronalazeći proganjajuću “calm before storm” tenziju u neizgovorenom i tišini koja ritmički odudara od dinamike na teniskom terenu i znade zgromiti gledatelja snagom voleja i smasha. Hoće li Julie progovoriti i što će reći ako progovori, nameće se kao trilerski napeto pitanje. “Julie, hoćeš li govoriti?”