U Galeriji Škola izložba Luke Matulića: mladi Omišanin kroz svoj ‘muzej budućnosti‘ s naših plaža prenosi moćnu poruku

Ovoga četvrtka (danas), u 19 sati, u splitskoj Galeriji Škola otvara se izložba POLYMORFIA Luke Matulića.

Luka Matulić je umjetnik mlađe generacije rodom iz Omiša, a koji već neko vrijeme gradi svojevrsni "muzej budućnosti" kompiliran od "artefakata" pronađenih po plažama, u pijesku, nerazgradivih predmeta koji ljudi ostavljaju za sobom i koji su se integrirali u okoliš. Umjetnik ih pažljivo prikuplja, sortira, arhivira te ugrađuje u originalne objekte-instalacije u domeni waste arta. 

Izložba će biti otvorena do 17. siječnja 2025.

„Promjena je u naravi svega, nikada ništa ne ostaje isto, geološki sastav, morfologija terena, flora i fauna, organsko i anorgansko, ono se kontinuirano transformira već eonima. Ta ista transformacija, neutaživa želja za promjenom je utkana u naravi životinje zvane čovjek. Od svojih skromnih početaka kada smo sklupčani provodili dane u pećinama, borba za svoje mjesto pod suncem, adaptacijom i rastom, omogućila je čovjeku nevjerojatnu otpornost i sposobnost preživljavanja.

Od otkrića vatre, pripitomljavanja psa do tzv. tehnoloških čuda sadašnjice, ovladali smo transformiranjem vlastitog okoliša te strukture same materije, čime smo postali ključni čimbenik u oblikovanju cijelog svijeta. Tako i izložbom Polymorfia, od grčkih korijena: poly (mnogo) i morphe (oblik, forma), autor Luka Matulić etimološki i asocijativno, aludira na višeslojne fizičke transformacije materije i okoliša, te one izazvane protokom vremena, stavljajući ih u korelaciju s metafizičkim i diskurzivnim.

Također, naziv izložbe asocira i na polimer, koja je osnovna kemijska tvar dva dominantna materijala od kojih su sastavljene predstavljene instalacije, plastike i konoplje. Plastika, od trivijalnog otpada, dobiva novi smisao i vrijednost, od bezvrijednosti dobiva semiotičku i estetsku dubinu. Potonju dobiva transformacijom plastike u nove oblike, kao filigranskim slojem industrijske konoplje, dodatno estetizirane pozlatom, ukrasima i ornamentima današnjice.

Dihotomija zamatanja plastike u vanjski plašt konoplje je simbioza oprečnog, plastici daje novo polivalentno značenje, iz jednog stanovišta ona je time ona pročišćena od trenutnog značaja, a drugim se relativizira jaz među tim materijalima, od kojih je jedan prirodan, a drugi neprirodan.

Njihova polivalentnost je istaknuta nekim kemijskim kakvoćama, kao i činjenicom da plastika je u svom podrijetlu organski spoj koji je ponekad također sastavljen od celuloze. Izložba se može podijeliti na dvije glavne cjeline, radove koji se bave svojevrsnom spekulativnom antropologijom te spekulativnom muzeologijom, produktom misaonih eksperimenata autora, koji ulazi u svijet racionalnih i iracionalnih interpretiranja materije te njihovog suodnosa.

Razmatrajući mogućnosti buduće reinterpretacije plastike u okrilju religije, mitologije i kolektivne imaginacije, autor je kreirao narativ u kojem je plastika postala magični, sveti materijal budućih skupina lovaca-sakupljača te drevnih civilizacija. Navedeni segment izložbe svakako dominira prostorom, posebice s monumentalnim radom Star of Bayt Lahm, tj. zvijezdom repaticom koja je nagovijestila rođenje Isusa Krista, koja je posebice pripremljena upravo za pred-božićno vrijeme s kojim otvorenje izložbe koincidira.

Bitno je istaknuti da su spomenute assemblage instalacije, koje su sastavljene od plastike pokrivene konopljom i ukrasima, u potpunosti pripadaju ovoj skupini svojevrsnih sakralnih objekata, religijskih i duhovnih totema. Uzimajući u obzir svevremenost plastike, zbog njene veoma spore entropije, raznolikosti oblika i boja koje nisu dostupne u prirodi, može se pretpostaviti da bi u navedenoj spekulativnoj post-apokaliptičkoj budućnosti dobila božanska svojstva, postajući materijal sa sakralnim značenjem od kojeg se rade obredni predmeti, kumiri i totemi.

Omatanje totema konopljom može se tako tumačiti kao čin zaštite svete materije iz perspektive novih primitivaca. Iz današnje perspektive, time bi se stvorio svojevrsni kargo kult, u kojem su moderni predmeti poput avionskih dijelova ili limenki, postali simboli moći i duhovnosti unutar domorodačkih zajednica.

Zakopana u novim arheološkim slojevima, plastika bi u ovakvoj spekulativnoj budućnosti također postala kuriozitet, zahtijevajući često iskopavanje poput rude, čime bi joj porasla i ekonomska vrijednost. Jukstapoziciju navedenom svijetu mitova i religije u prostoru galerije predstavlja aluzija na prethodno spomenutu spekulativnu muzeologiju, gdje je plastika ostala u relativnom ready made obliku, u kojoj je zatečena prilikom prikupljanja.

Naime, s tim radovima autor vremeplovom putuje u viziju naše budućnosti koja može biti također interpretirana kao nastavak tehnološkog razvoja prethodno navedenog društva novih primitivaca, već po svemu bliskoj našoj sadašnjosti. U njoj je plastika doživjela svoju muzealizaciju, u kojoj je plastika postala predmet arheoloških studija. Navedeno je također polivalentno, te čak paradoksalno, jer će nezgodni nedostatak biorazgradivosti plastike omogućiti istoj da ujedno postane jedan od važnijih i učestalijih simbola prošlosti, kao što su kameni alati i glinene posude simboli drevnih civilizacija.

Možda će to razdoblje arheolozi i povjesničari budućnosti valorizirati kao zasebnu eru, preko kamenog, bakrenog, brončanog i željeznog ranija civilizacija je došla do plastičnog doba, razdoblja intenzivne produkcije i potrošnje koja je uzročno posljedično dovela do propadanja i kraja naše civilizacije, poput današnjih polemiziranja o propasti Maya ili faraonskog Egipta.

Stavljajući plastiku u ovaj kontekst, ona u muzejskim vitrinama također postaje predmet divljenja i fascinacije, nalik religijskim predmetima, čime se autor poigrava mišlju kako oboje ima slična antropološka izvorišta u nekim baznijim ljudskim impulsima. Važno je istaknuti i rasuti pijesak koji po prostoru galerije evocira plaže na kojima je umjetnik pronašao plastiku.

Pijesak je također semiološki polivalentan, osim što je u funkciji prirodnog podsjetnika na zagađenje mora i obala koje umjetnika okupira, on se može dovesti u vezu s ritualnim elementima izložbe. Naime, podovi drevnih hramova su bili posuti zemljom, pepelom i drugim prirodnim materijalima, čime pijesak u galeriji pretvara prostor u svojevrsno mjesto kontemplacije, kojim postaje relacijski medij između instalacija i publike.

Pijesak je smrvljeni kamen, simbol postojanosti, a kroz Zemljine mijene i eone, sve tvari, pa tako i plastika, razgrađuju se i ponovno stapaju u organske i anorganske spojeve iz kojih su nastale. Tako proces transformacije može napokon doći svom cikličkom koncu, točki iz koje on ponovo može započeti potpuno novi krug njegove ekstrakcije, eksploatacije, recikliranja, reinterpretacije ili revalorizacije od neke tisućite civilizacije ili vrste.

Plastika u izložbi nije samo materijal, već i metafora transformacije, koja se kontinuirano odvija kroz ciklični ples različitih dihotomnih pojmova. Iako su ti pojmovi često korelirani, na dulje staze ostaju vrlo relativni, industrijsko - prirodno, suvremeno - drevno, racionalno i iracionalno, prolazno i vječno." (Ivor Igrec)